Sakristanska služba

„Sakristanska služba je veoma stara crkvena služba, neposredno vezana uz liturgijska slavlja. Imala je različita imena koja su pokazivala i njezina ograničenja unutar vlastite mjerodavnosti. (Ostiarii – vratari (lat. ostium = vrata); mansionarii – domari (lat. mansio = obitavalište); sakristani (lat. sacer = svet); custosi – čuvari.) Sva ta imena upućuju na odnos prema Božjemu domu, bilo čuvanjem, bili uređivanjem, čišćenjem i uljepšavanjem, bilo pripravljanjem svega što se ticalo liturgije. Liturgijsko posuđe i odjeća ogledalo su ne samo sakristije, nego i cijele župe. Dobar umjetnički ukus osobito se očituje u sposobnosti uljepšavanja crkve u skladu s liturgijskim vremenom, u brizi za cvijeće, u rasporedbi unutrašnjega prostora prema zahtjevima slavlja, što podrazumijeva istančan odnos prema povijesnoj baštini.“ (Ivan Šaško, Liturgijski simbolički govor)

Važnu ulogu u pastoralu Crkve imale su i imaju i naše sestre sakristanke. S puno pažnje, požrtvovnosti i kreativnosti brinu o uređenju sakralnog prostora, o liturgijskom ruhu i posuđu te pomažu župnicima u različitim aktivnostima župe.

„Način pristupa i održavanja liturgijskoga ruha, bez obzira koju su dužnost u samostanu sestre imale, i danas je jedna od temeljnih kateheza. Moje prvo iskustvo u samostanu vezano za liturgijska slavlja jest divljenje ljepoti i bjelini liturgijskoga ruha. Pomažući u kapelici u Bijelomu Polju s. Venceslavi, prateći svaki pokret njezina pospremanja, slaganja, posluživanja kraj oltara, pomalo sam naslućivala da je brižnost, poštovanje i dostojanstvo sakristanskoga rada preduvjet onoga središnjeg slavlja sv. mise, klanjanja Presvetomu oltarskom sakramentu, molitve. Izrada crkvenoga ruha, održavanje, pranje, peglanje, posebna briga u sakristanskom radu, kako su to sestre prenosile jedna drugoj, jest škola prakse o liturgiji. Sigurno je da na takvom stavu sakristanskoga rada i brizi oko liturgijskoga ruha, Drugi vatikanski sabor zasniva svoj službeni stav u Konstituciji o svetoj liturgiji: „Sakralno ruho i odjeća radije neka bude lijepa i plemenita, nego skupocjena i raskošna.“ (Sacrosanctum concilium, 124) Kad sam bila u Vitini, jedna mi je djevojka ispričala o trenutku koji je bio presudan za njezin budući odnos prema Euharistiji. Sestra Verena je mijenjala oltarnik, a djeca kao i svugdje htjela su sestri pomoći. Djevojka je pitala s. Verenu, zašto mijenja oltarnik kad je tako čist i bijel. Dobila je odgovor: „Sv. misa je slavlje s posebnim Gostom.“ I upita djevojku: „Mijenja li tvoja mama češće stolnjak kad su joj dragi gosti, ili je svejedno kakav će stolnjak biti na stolu. A za tvoj rođendan...?“ Ta je djevojka bila srednjoškolka. Zaključila je razgovor riječima: „I ja sam se od tada drukčije odijevala kad sam išla na susrete s ‘posebnim Gostom’.” (S. Mila Begić u: S. M. Ancila Bubalo (ur.) Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999.: Zbornik radova, Mostar-Split, 2002.)

Nalazite se ovdje: Naslovna Apostolat Župni apostolat Sakristanska služba