KATEHETSKI RAD U SLUŽBI PRENOŠENJA VJERE

Predavanje prigodom Susreta Provincijalne predstojnice s katehisticama i glazbenicama; Mostar, 15. rujna 2012.

 

 Molitva jednog vjeroučitelja

Gospodine Bože,

pozvao si me da

pravim naukom,

svjedočenjem kršćanskoga života

i odgojiteljskim umijećem

surađujem s Tobom

u Tvome djelu

spasenja svijeta.

Daj da, usprkos nesavršenostima,

trajno surađujem s tvojom milošću,

te iz dana u dan,

uz Mariju,

rastem u osobnoj svetosti.

Po Kristu

Gospodinu našemu.

Amen.

 

„Svijet vapi za blagovjesnicima koji će im govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide Nevidljivoga“. (EN 76)

Nalazimo se na početku nove školske godine i na početku slavlja Godine vjere koja započinje 11. listopada na pedesetu obljetnicu otvaranja Drugog Vatikanskog koncila i na 20. obljetnicu Katekizma Katoličke Crkve. Godinom vjere Crkva želi  pobuditi nadahnuće da se vjera ispovijeda u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Jer „vjera raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Takvo iskustvo vjere pozvani smo kao Crkva priopćavati i vjeronaukom u školi“ poručuju hrvatski  biskupi u zajedničkoj poruci za početak nove školske godine.

Nadam se da smo započele ovu školsku godinu s novom radošću i entuzijazmom bez obzira na okolnosti u kojima živimo i djelujemo. Nakon odmora u kojem smo punile baterije za sljedeće dane, za tren našle smo se u školi pred mnoštvom lica koja nas gledaju, čitaju, prihvaćaju ili odbijaju. Dok se veselimo svome radu ujedno nas obuzima i briga kako najbolje obaviti posao na njivi Gospodnjoj. Iako nas je ovdje malo s malim iskustvom rada u katehezi, posao nije lagan. Čovjek bi pomislio da smo sve osposobljene i uhodane u onome što nam je „kruh“ svagdanji. Tako bi trebalo i biti! A znamo kako danas nije lako doprijeti do svih onih koji su pred našim očima!

Zadana tema me je zahvatila mnogim pitanjima. Što je vjera? Kako je drugima prenositi? Jesmo li u svome poslu vjerodostojni svjedoci vjere ili uhodani profesionalci prenošenja znanja? Kako s vama podijeliti iskustva koja su ista, a opet  tako različita? Razumiju li poruku oni kojima je prenosimo, kakvu korist imaju od nje? Ipak, najviše me okupilo pitanje „što je vjera i razumiju li djeca ono što im govorimo?“

Što je vjera?

Najprije ću govoriti o vjeri. Vjera je temeljna riječ koja obilježava život kršćana. Ona označava jedno od prvotnih ljudskih iskustava. Dolazi od latinske riječi credere - cor dare, dati srce, vezati srce uz nekoga. Vjera nas oblikuje od samog početka našeg života. Počeli smo vjerovati gledajući lice majke ili oca, starije braće i sestara, ljudi iz okoline. I riječi smo učili vjerujući onima koji su nam ih govorili. I hodati smo učili vjerujući da će nas netko dočekati na drugom kraju sobe. Čini nam se da je u toj riječi sve tako poznato, prisno i kristalno jasno, a opet nas pri svakom njezinom izgovoru obuzima određena nelagoda i osjećaj bespomoćnosti.

Kardinal Carlo Maria Martini piše: “Vjera je kao penjanje uza zid, teško uspinjanje na planinu. Postoje trenuci vrtoglavica, osjećaja da ćete pasti, ili straha da ste izgubili trag. Možete se iznenada naći u oblaku magle ili iznenadne oluje; postoje dani teških tama u kojima više ne znamo  koji je naš cilj prema kojemu je dobro ići. Iznenada, međutim, sve nestane, baš kao magla u planinama. Važno je ostati čvrsto uz stijenu, držati se traga puta koji se još uvijek mogao vidjeti, usprkos teškoćama, Jer je narav vjere vjerovati drugome“.

Čovjek se daru vjere može samo otvoriti. Izvor i pokretač vjere je sam Bog. Čovjek je primatelj vjere te kao takav u činu vjere konkretizira svoju urođenu sposobnost da vjeruje bezuvjetno i slobodno. Tu je jednostavno na djelu ona tajanstvena milost koja u čovjeku proizvodi preobrazbu nutrine koja je inače nezamisliva bez djelovanja Božjeg duha u čovjeku. Sve se to događa u povijesnom čovjeku, u čovjeku koji postoji, koji ima svoju biografiju, koji posjeduje određeno životno iskustvo i znanje, koji je jednostavno uronjen u svijet iz kojega potječe. Vjerom se uspostavlja tajanstveni odnos između Boga i čovjeka, to jest među osobama. Vjera taj odnos uzdiže do vrhunca njegovih mogućnosti. Čovjek prožet vjerom može dati najviše od sebe do neslućenih razmjera. No, čovjek vjere nije lišen onoga što ga čini čovjekom, njegova racionalnost. Vjerom je osposobljen da shvati koliko vrijedi, odakle dolazi i kamo ide ono što ga stvarno čini čovjekom, a to je njegov duh, njegova nenadmašiva vrijednost duhovne i moralne veličine (Tonči Matulić, Glas Koncila, 27/2010).

Kako prenositi vjeru?

Kako to krhko znanje i iskustvo prenijeti drugima? Iskustvo pokazuje da je stariji naraštaj sve manje sposoban prenijeti vjeru na mlađi naraštaj. Svi koji radimo u školi osjećamo da rezultati nisu onakvi kakve očekujemo. Danas se više ne može učiti samo memoriranjem i uporabom različitih formula; potrebnije su inicijative. „Sve više učenja, ali bez razumijevanja. Sve više znanja, ali bez mudrosti. Sve više napretka koje umnožava znanje, povećava štivo, ali ipak ne zna kamo u konačnici vodi. Eksplozija činjenica i pojmova, potrebnih za detalje, no nedostatnih za poveznicu s nečim drugim“ riječi su Frederika Vestera koje  imaju svoje mjesto i u današnjem promišljanju.

Složenost svijeta zahtijeva složenost učenja. Škola se ne smije reducirati na definicije i njihova tumačenja, analize, pojašnjenja i opravdanja, više bi trebala biti ona koja progovara o osobnom identitetu čovjeka i njegovoj odgovornosti za svijet. (str.46)

Zato se u posljednje vrijeme puno govori o reformi škole. Ona ide od izvanjske prema onoj unutarnjoj. Glasovi obnovitelja odjekuju putem javnih medija, govore o sveopćem obrazovanju, (cijelo)životnom učenju, obveznom školovanju, školama u jednoj smjeni., društveno odgovornom znanju. Kroz raspravu o Nacionalnom okvirnom kurikulumu, susrećemo se s aktivnošću učenika u suorganizaciji nastave, s državnom maturom, s novim izbornim i alternativnim predmetima, s tezom jednakih prava i mogućnosti za sve, s društvenim oblicima učenja, s projektnom nastavom itd.) U svemu tome nijednom predmetu nije lako, tako ni vjeronauku. Katolički vjeronauk je u zadnjih dvadesetak godina dobio već četiri nova, manje ili više obnovljena programa za vjeronauk u osnovnim školama. Osim unutarnje stalno potrebne reforme samog predmeta, on mora, poput drugih predmeta i nastavnika, slijediti promjene i reforme cjelokupnog školstva (I. Pažin, Glasnik, 2009. Str. 41). Vjeronauk u školi ima svoju budućnost ako otvori vrata pluralnosti te pokaže hrabrost i sposobnost zajedničkog učenja unutar različitih predmeta. Sve ovo govori o zahtjevnosti i složenosti posla koji obavljamo. Katehetski rad nije puko poučavanje.

Služba vjeroučitelja se u bitnome razlikuje od službe profesora određenog školskog predmeta, što je vidljivo već iz samog naziva „vjeroučitelj,“ dakle učitelj vjere. U povijesti Crkve učitelji vjere bili su od Boga pozvani ne samo radi vlastita posvećenja, nego radi spasenja zajednice kojoj su bili upućeni. Drugim riječima, biti učitelj vjere značilo je biti od Boga pozvan za druge.

Vjeroučitelj treba dovesti do vjere. I ateisti mogu poznavati sve što se u vjeronauku predaje, ali oni nisu time vjernici. Vjeronauk nije i ne smije postati kao bilo koji drugi predmet, on treba vjeroučeniku omogućiti upoznavanje s vlastitom vjerom, ali i čuvanje i razvijanje vlastite vjere.

Sveti Otac Benedikt XVI. u svom je govoru katoličkim vjeroučiteljima 25. travnja 2009. istaknuo sljedeće: „Po katoličkom vjeronauku škola i društvo se obogaćuju za prave laboratorije kulture i humanosti u kojima se osoba, otkrivajući znakovit doprinos kršćanstva, osposobljava za otkrivanje dobra i za rast u odgovornosti, za ponovno traženje sučeljavanja i za istančavanje kritičkoga osjećaja, za crpljenje iz darova prošlosti za bolje razumijevanje sadašnjosti i svjesno usmjeravanje prema budućnosti.“[1](Vatikansko pismo o vjeronauku u školi, u: Katehetski glasnik NKU HBK, god. VII. (2009.) 3, Zagreb, str. 124.)

Kriza govora vjere

Situacija u kojoj živimo poziva nas na novi govor vjere. Svjedoci smo nedjelotvorne kateheze koja ne komunicira poruku koja je shvatljiva i znakovita. Govor se vjere nerijetko doživljava nerazumljivim, zastarjelim, dosadnim, nevažnim, nezanimljivim. Zato su mnogi pasivni na nedjeljnim slavljima, na vjeronauku. Mnogi mladi kad „obave“ potrebne sakramente odlaze iz crkve. Govor vjere, prema većini autora koji su se bavili tim problemom u današnje vrijeme zapao je u krizu. Razlozi takve krize vrlo su složeni, od društveno-povijesnih, teološko-eklezijalnih, jezično-komunikacijskih, političko–socioloških. Posljedice takve krize, očituju se  u gotovo u svim područjima života i naviještanja kršćanske poruke.

U svakoj je komunikaciji potrebna dimenzija iznenađenja, novosti. U kršćanskom se navještaju međutim, često čini kao da se ta dimenzija novosti izgubila. Mnogi ljudi stoga više ne vjeruju da govor vjere može izreći nešto novo: nove informacije, nove sadržaje, novo iskustvo. Stoga u susretu s govorom vjere misle i očekuju da će ponovno čuti staro, ono što već odavno znaju. Pravo je pitanje zašto ljudi ne prihvaćaju govor vjere kao živ govor, koji je utkan u njihovu životnu stvarnost, zašto ne doživljavaju govor vjere kao performativni govor, takav govor koji mijenja stvarnost?

Autori koji su se ozbiljno bavili tom problematikom tvrde da je to ponajprije zato što govor vjere nije dostatno povezan sa stvarnošću odnosno s konkretnim ljudskim životom. I zato se govor vjere koji nije povezan sa stvarnošću čini iznutra praznim, i neuvjerljivim, pa i mrtvim, jer je samo onaj govor živ koji je višestruko usmjeren prema konkretnoj stvarnosti. (str. 545)

Kako pridonijeti autentičnome povezivanju govora vjere i konkretne stvarnosti?

Problem uspostavljanja veze govora vjere i konkretne stvarnosti valja promatrati na dvije razine. S jedne strane valja nastojati da se u naviještanju evanđeoske poruke uspostavi stvarna veza s konkretnim ljudskim životom. No istodobno valja poticati i svakoga pojedinca da otkriva i stvara, upravo svojim življenjem, tu povezanost. Govor vjere nije samo zadana stvarnost, stvarnost koju primamo od drugoga, nego je on bitno i stvarnost u kojoj sudjelujemo kao sustvaratelji. U katehezi je važno omogućiti vjeroučenicima da „kažu“ vlastitu vjeru, i da je tako izreknu za sebe osobno i za druge. Upravo u procesu prihvaćanja vjere vrlo je važno takvo prericanje koje se događa u osobnom izražavanju. Stvaralačko je izražavanje temeljno za ugrađivanje evanđeoske poruke u vlastiti život katehizanata te u kulturu u kojoj on živi.

Papa Benedikt  XVI. kaže; Da bi se riječ evanđelja naviještala na plodan način, potrebno je prije svega duboko iskustvo Boga. (Iz motuproprija pape Ubicumque et semper Castel Gandolfo,21. Rujna)

Dakle, više od izbora neke dobre metode, uspjeh katehiziranja osiguravaju ljudske i kršćanske kvalitete katehete. Uloga katehete je daleko važnija od priručnika i drugih medija komuniciranja. Tko  je zahvaćen i pokrenut Gospodnjim duhom, uvijek nalazi prikladne načine da dobro komunicira ono što vjeruje. „ KGbr.1.1999.str.58

Uloga vjeroučitelja u prenošenju vjere

Vjeroučitelj se mora potruditi izabrati i stvoriti uvjete kako bi kršćanska poruka bila rado prihvaćena i produbljivana (KG, str.62). Njemu je na poseban način povjerena briga za odgoj u vjeri. Njegovo poslanje sadržano je u riječima kanonskog mandata koji svaki vjeroučitelj čuje prilikom uručenja za rad u školi: „Primi ovaj mandat u ime Crkve koja te šalje. Riječ koju naviještaš i poučavaš i sam/a živi,“ na što vjeroučitelj odgovara: „Amen

Poslanje vjeroučitelja sadržano je u riječima kanonskog mandata koji svaki vjeroučitelj čuje prilikom uručenja za rad u školi: „Primi ovaj mandat u ime Crkve koja te šalje. Riječ koju naviještaš i poučavaš i sam/a živi,“ na što vjeroučitelj odgovara: „Amen

Iz ovoga slijedi da vjeroučitelj svjesno preuzima odgovornost da će u ime Crkve, koja ga s punim povjerenjem šalje po mandatu, naviještati i poučavati druge onomu što mu je Crkva predala i od čega duhovno živi, tj. da će prenositi iskustvo vjere Crkve zajednici kojoj je poslan.

Vjeroučiteljevu odgovornost u prenošenju vlastitoga iskustva vjere, najbolje pojašnjava sadržaj teksta koji stoji napisan na kan. mandatu za rad u školi: „Uvjereni smo da ćete se u vršenju vjeroučiteljske službe odlikovati ´pravim naukom, svjedočenjem kršćanskog života i odgojiteljskim umijećem´“ (kan. 804 § 2 ZKP).

Dakle, svaki se vjeroučitelj treba odlikovati:

Odlikovati  se „pravim naukom“

Kateheta je poslanik Crkve, dolazi u ime Crkve a ne u svoje ime i zato se mora truditi prenijeti istine vjere koje je od Crkve primio. Vjeroučitelji su po mandatu pozvani postupno uvoditi učenike u otajstva vjere po kojima će oni graditi i živjeti svoj odnos s Bogom. Zato je na katehetama velika odgovornost u prenošenju ispravnog i cjelovitog sadržaja vjere jer bez čvrstog i sigurnog temelja, nema ni ispravno življene vjere. U dokumentu „Na svetost pozvani“ biskupi HBK naglašavaju da je „velika odgovornost na svima, osobito na vjeroučitelju. On bi trebao nastojati otkloniti sve zapreke kako bi Krist po njemu kao oruđu, poučavao i prosvjetljavao one koji su mu povjereni.“[2] Od vjeroučitelja se, svakako, očekuje mnogo, a napose da ima hrabrosti prenositi Krista i njegov nauk u vremenu i svijetu koji ga, unatoč svim naporima Crkve, nedovoljno poznaje, a još manje istinski prihvaća. Najjasniji način u prenošenju Kristova nauka jest svjedočenjem vlastitoga kršćanskoga života.

Odlikovati se „svjedočenjem kršćanskog života“

Druga odlika katehete u procesu prenošenja vjere  je svjedočka. Evangelizacija djece i mladih bit će plodna i učinkovita „samo ako njezini nositelji budu živi uzori u čijim će životima mladi naslutiti snagu evanđelja koja je u stanju čovjeka osnažiti i oduševiti za velike stvari.

Još je sv. Grgur Nazijanski zapisao: „Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo.“.“[3] U tom je smislu vjeroučiteljima potrebna permanentna duhovna formacija, kao i razvijanje osobne zdrave duhovnosti. Moramo biti svjesni činjenice da brojna djeca i mladi dolaze iz obiteljskih sredina u kojima se vjera prakticira samo prigodom velikih blagdana ili pak, dolaze iz sredina u kojima je prisutna nezdrava, iskrivljena duhovnost koja se više temelji na običajima nego na kršćanskoj duhovnosti.

Vjeroučiteljevo osobno svjedočanstvo vjere posebno je važno u nižim razredima osnovne škole kada je dijete u fazi idealiziranja školske sredine i kada se kod većine djece stvaraju prva religiozna iskustva. Svi se sjećamo svojih prvih učiteljica i vjeroučitelja i nosimo iskustva koja smo u djetinjstvu stekli njihovom  njihovim umijećem da nas životno zainteresiraju za nadnaravno, za Boga. Ne smijemo zaboraviti i već naglašavano razdoblje adolescencije u kojemu vreba opasnost od tzv. religioznog subjektivizma u kojemu adolescent stvara svoj oblik vjerovanja i sustav normi koji se u pravilu nikada u potpunosti ne poklapa sa službenim normama Crkve. Tu je vjeroučiteljeva svjedočka dimenzija odlučujuća karika.

Uočavamo da je na vjeroučiteljima i velika odgovornost, ali da se ta odgovornost temelji prije svega na kvaliteti osobnog odnosa prema Bogu. Vjeroučitelj je pozvan pristupiti svakom satu vjeronauka  kao učitelj vjere, a potom kao stručnjak iz svoje profesije. Može se dogoditi da s učenicima gradi   „kuću na pijesku“ koja ne može odoljeti niti kiši niti vjetru (Mt 7, 27).

Bolna je činjenica da nam mnogi učenici znaju brojne podatke iz povijesti Crkve, imaju izvrsne ocjene iz vjeronauka tijekom svih razreda osnovne škole, a istovremeno svoju vjeru ne znaju prakticirati ili ne vide njezinu praktičnu svrhu u svomu životu. Njihova uvedenost u vjeru je samo na razini općeg religijskog znanja. Zato vjeroučitelj mora u svom radu uvijek snažno isticati duhovno-vjerničku komponentu nastave vjeronauka koja ne čini od vjeronauka „školsku katehezu“[4] nego, naprotiv, posvješćuje temeljni smisao uvođenja vjerskog odgoja u školski sustav. Da bi on to mogao ostvarivati, vjeroučitelju osobna vjera mora biti „temeljno duhovno obzorje i njegov životni izbor: i na razini spoznavanja, i na razini doživljavanja, i na razini najdubljih stavova, i na razini djelovanja. Vjeroučitelj je zapravo pozvan da svojim djelovanjem te cjelokupnim stilom svoga komuniciranja i postojanja bude svjedokom, pratiocem i sudionikom na putu trajnoga općeljudskog i vjerničkog sazrijevanja svojih učenika.“[5] Iz tog su razloga vjeroučiteljima ponuđeni godišnji programi duhovnih obnova i vježbi s naglaskom na neizbježnoj potrebi trajne duhovno-vjerničke formacije.

Odlikovati se „odgojiteljskim umijećem“

Kada govorimo o „odgojiteljskim umijećima“ vjeroučitelja u prenošenju vjere, valja imati na umu različitost stavova učenika prema vjeri.  U učionicama susrećemo učenike: vjernike; one koji traže i koji su nestalni u vjeri; koji pokazuju izrazitu vjersku indiferentnost; koji su, iako su kršćani, zaneseni drugim religijskim i pseudoreligijskim idejama.[6] Vjeroučitelj, dakle, ne može svoja odgojiteljska umijeća i očekivanja temeljiti samo na pretpostavci da su učenici, već time što su odabrali vjeronauk u školi, i praktični vjernici. Možemo reći da je svaki učenik u tom odjeljenju zapravo ´slučaj za sebe´.

„Školski vjeronauk ne smije nikad stvari postaviti na način da se one koji su negdje na rubu isključi nego uvijek treba pronalaziti način da takve, makar i labavim vezama ostavi povezane s vjerom, da im vjeronauk ostane u dobroj uspomeni, jer i to će, možda, jednom biti razlog da i oni otvore svoja vrata Kristu, čuju njegov poziv i njemu stave na raspolaganje sebe i sve što imaju. (Mate Uzinić) Onu nit koja još postoji ne bi trebalo prekinuti, nego učvrstiti njihovu vjeru onim drugačijim pristupom koji mora imati vjeronauk, a koji se vodi milosrđem i ljubavlju.

Za sve rečeno potrebna je izuzetno kvalitetna stručna osposobljenost vjeroučitelja. Stoga se možemo zapitati je li danas vjeroučiteljima i katehetama dovoljno teološko znanje koje su stekli dodiplomskim studijem na teološkim učilištima ili je potrebna trajna edukacija na stručnom teološko-katehetskom i općem religioznom planu.? Što je vjeroučiteljev ´teološki pogled´ širi, jasnije i sigurnije detektira životne situacije u kojima se nalazi, ali i one situacije u kojima se nalaze oni koji su mu vjeroučiteljskom službom povjereni.

Snaga vlastitoga primjera od iznimne je važnosti za odgoj u vjeri, kao i umijeće prenošenja toga iskustva na način da ono postane motivator i korektor u oblikovanju iskustva vjere mlađih naraštaja. Iz tog je razloga papa Pavao VI. rekao: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje vjere… ili ako sluša učitelje, sluša ih zato jer su svjedoci,“[7] ili što bi jedan drugi autor rekao: „Ono što nedostaje i što mnogi traže jest prisutnost uvjerljivih svjedoka (...) i onaj tko bi se, kao školski vjeroučitelj, ograničio na vršenje uloge, bez osobnog uključivanja, ponudio bi poruku koja ne može govoriti učenicima.[8]

Od izuzetne je važnosti način vjeroučiteljeve komunikacije s djecom i mladima. On je pozvan govoriti učenicima na jasan i razumljiv način.

Uz kvalitetnu verbalnu komunikaciju, ne smijemo zanemariti ni važnost neverbalne komunikacije između učenika i vjeroučitelja jer je vjeroučitelj snažan posrednik sadržaja vjere, čak i onda kada toga nije svjestan budući da posreduje puno više po onome što jest nego po onomu što govori. Zato pedagogija vjere (božanska pedagogija), koja je temelj svakog pedagoškog rada vjeroučitelja, omogućuje vjeroučitelju da „najprije sam prosudi konkretni život u svjetlu evanđelja, a onda da i vjeroučenike odgoji za takvu prosudbu i nadahnuće.“[9] Da bi se to postiglo, vjeroučitelju su na raspolaganju razna didaktičko-metodička sredstva, no najvažniji medij komuniciranja vjere jest svakako osobni medij jer „oni koji primaju svjedočanstvo, stvaraju određeni sud o istini onoga što im se svjedoči, posebice polazeći od vjerodostojnosti svjedoka.“[10]

U Godini vjere pozvani smo još više postati svjesni sljedeće činjenice: vjeroučitelj i svećenik nije samo onaj koji promatra i pomaže u razvoju vjere učenika ili mladih. On je i sudionik, suputnik na putu vjere mladoga čovjeka i to čitavom svojom svjedočkom osobnošću. Kao nikada do sada u novijoj našoj povijesti, upravo vi katehete u župnim zajednicama i vjeroučitelji u školi pozvani ste biti svjedocima vjere i djelatnicima u službi Crkve. Njegovan ispravni i osobni odnos prema Crkvi, utemeljen na doživljenom susretu između vas i Učitelja, kao i vjerom oblikovan osobni i/ili obiteljski život, prvi su i trajni znak pomoći Zakejima današnjega doba da dođu i susretnu se s Kristom. Stoga i Sveti Otac naglašava: »Vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život« (Benedikt XVI, Porta fidei, 1). Ističe u poruci vjeroučiteljima biskup Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju.

Zaključak

Vjeronauk u školi predstavlja iznimno važnu zadaću Crkve. Ono što mu daje posebno obilježje jest „činjenica da je pozvan prodrijeti na područje kulture i imati veze s ostalim ljudskim znanjima,“[1] najvećom zaslugom vjeroučitelja koji je prije svega „učitelj o vjeri koja prožima čovjekov život[1] Vjeroučiteljska služba je veoma zahtjevna jer traži od osobe potpuno predanje za istine i vrijednosti života koje naučava i svjedoči drugima. Da bi to mogla ostvariti potrebno je neprestano oslanjanje na Boga.

Samo u iskrenoj i otvorenoj komunikaciji s ostalim odgojnim subjektima (društvo, škola, obitelj, župa, mjesna Crkva) vjeroučitelj može dati značajan doprinos općem poslanju evangelizacije novih naraštaja. To će poslanje uroditi željenim rodom samo ukoliko se bude radilo o „svjedočkom vjeronauku“ kojemu je na prvom mjestu svjedočenje, a tek onda poučavanje, odnosno u kojemu će vjeroučenici prihvatiti ponuđeni sadržaj vjere ulazeći u istinu tih riječi i sami se uvjeravajući u vjerodostojnost onoga što su naučili te tako postajući uvjerljiviji svjedoci drugima.[1]

Na početku ove školske godine, uprimo svoj pogled u Isusa Krista „Početnika i Dovršitelja vjere“( Heb. 12,2). Neka nas on učini živim znakom njegove prisutnosti u svijetu.

Priredila: s. Mila Mikulić, (ml.)

 

 


[1] (Vatikansko pismo o vjeronauku u školi, u: Katehetski glasnik NKU HBK, god. VII. (2009.) 3, Zagreb, str. 124.)

[2] HBK, Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećega tisućljeća, Glas Koncila, Zagreb, 2002., br. 21.

[3] MANDARIĆ, V., Mladi integrirani i (li) marginalizirani, Glas Koncila, Zagreb, 2009., str. 229.

 

[4] RAZUM, R., Vjeronauk u Nacionalnome okvirnom kurikulumu, u: Lađa, 1/2009., Glas Koncila, Zagreb, str. 16.

[5] Plan i program katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi – Profesionalni i duhovno-vjernički identitet i status  vjeroučitelja u osnovnoj školi, HBK, Zagreb, 1998., točka 15.

[6] Usp. isto, str. 97.

[7] Usp. PAPA PAVAO VI., Evangelii nuntiandi, KS, Zagreb, 1976., br. 41 (str. 33-34).

[8] A. EXELER, Der Religionslehrer als Zeuge, u: SCHEPENS, J., Duhovnost vjeroučitelja, Kateheza, 29(2007)1, KSC, Zagreb, str. 60.

[9] VIDOVIĆ, M., Uloga Bibije u oblikovanju duhovno-profesionalnog identiteta vjeroučitelja, u: Kateheza 24(2002)1, KSC, Zagreb, str. 10.

[10] SCHEPENS, J., Duhovnost vjeroučitelja..., str. 61.