KRŠĆANSKI ŽIVOT I DANAS TRAŽI „MUČENIŠTVO“ SVAKODNEVNE VJERNOSTI EVANĐELJU

Homilija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na blagdan bl. Alojzija Stepinca; Zagreb, katedrala, 10. veljače 2013.

Preuzvišeni Apostolski nuncije i oci biskupi, velečasni prezbiteri i đakoni, poštovani redovnici i redovnice, predraga braćo i sestre u Kristu!

1. Sve vas pozdravljam u radosti slavlja na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca u Godini vjere. Večeras nas je Božji Duh okupio u zagrebačkoj prvostolnici oko Kristova oltara u molitvi za zagovor dragoga nam Blaženika. S posebnim osjećajem pozdravljam hodočasnike iz raznih krajeva Domovine i svijeta, među kojima je i brojna skupina vjernika iz Splita kojima se posebno radujemo!

U svetopisamskoj riječi Bog nam i danas progovara po ljudima koje je na poseban način pozvao da budu njegovi suradnici u Božjemu djelu spasenja. Njihov nam primjer svjedoči da čovjek pred Božjim pozivom najprije osjeti nesigurnost, jer se suočava s veličinom zahtjeva i s vlastitom nedostojnošću. Tako smo čuli da prorok Izaija iznosi svoju muku govoreći za sebe da je “čovjek nečistih usana”. Sveti Pavao sebe vidi kao “nedonošče”, svjestan svoga neobičnoga životnog puta i susreta s Kristovim svjetlom. Sveti Petar moli Isusa da ode od njega, jer poznaje vlastitu grješnost. No, braćo i sestre, po svojim životima i susretima s Bogom i njegovim poslanjem ti nam biblijski ljudi govore o značenju naše vjere i o mjestu nama povjerenoga poslanja u današnjem svijetu. 

Njihovo se iskustvo potvrđuje iz dana u dan, iz prošlosti u sadašnjost, kao što nam to svjedoči i blagdan bl. Alojzija. Blaženi je Kardinal toliko puta ispovjedio svoju nedostojnost za poslanje koje mu je Bog namijenio; toliko puta osjetio svoju slabost i u njoj snagu Božje jakosti i veličine! Iz toga dolazi njegovo pouzdanje u Gospodina koje odražava vjeru i vjernost, i u najtežim časovima života. To isto pouzdanje omogućilo mu je jasnije vidjeti i procijeniti događaje tadašnjega doba, a mogao je to samo predanom vjerom, izoštrenom savješću i življenjem temeljne istine da Bog ne prestaje biti prisutan u ljudskoj povijesti, ni onda kada čovjek odluči pristati uz najveća zla i biti njihov nositelj. 

2. U slikama koje donosi Izaija prorok nalazi se nutarnje iskustvo koje se ne može opisati riječima. Pred tom stvarnošću koja nadilazi mogućnost ljudskoga izražaja, pred očitovanjem Boga nad vojskama, Boga nad svim stvorenjima, čovjek postane svjesniji svoje malenosti, slabosti i nedostojnosti. I upravo je taj čovjekov stav najprikladniji za povjerenje koje mu Bog pruža. Tim stavom ulazi u pročišćenje i spremnost za navještaj Božje riječi koja “prosuđuje nakane i misli srca” (Heb 4, 12). 

Čovjekovo srce teži za iskustvom susreta s Bogom, jer je čovjek upućen na svoga Stvoritelja. Kada se živi među ljudima, bez povezanosti s Bogom i bez svijesti o Božjoj veličini, može se živjeti u duhu umišljenosti i oholosti. No, dodir s božanskom stvarnošću, susret sa živim Bogom mijenja cjelokupnost doživljavanja stvarnosti. Zbog toga Izaijino viđenje serafa koji žeravom sa žrtvenika pročišćuje njegov govor i dokida grijeh ukazuje svakomu od nas odakle dolazi poslanje u Crkvi i kako ga valja živjeti. Jednako je tako važno da pred žarom Božjega izabranja vlastiti grijesi ne smiju postati razlogom odbijanja poziva. Jer jedino Gospodin vidi u pravome svjetlu našu nedostojnost i našu veličinu; jer samo on u punini proniče naše srce. 

Braćo i sestre, i u ovoj ćemo Euharistiji pjevati trostruko svetomu Bogu Sabaotu, Gospodaru svih stvorenja, svega vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Sada kao i u svakoj Misi, pridružujući se pjevanju anđela i svetih, živimo svoju malenost i uzvišenost koju nam Bog objavljuje.

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti KRŠĆANSKI ŽIVOT I DANAS TRAŽI „MUČENIŠTVO“ SVAKODNEVNE VJERNOSTI EVANĐELJU