REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA

Tijekom Jedanaeste izborne skupštine Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH), koja je održana je 9. ožujka 2013. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar održao je predavanje na temu: „Redovnici i nova evangelizacija“. Predavanje biskupa Sudara prenosimo u cijelosti:

Uvod 

Iako se može dobiti dojam da ponavljam ono što se nerijetko čuje u ovakvim prigodama, ipak ću vam povjeriti svoj osjećaj nelagode što sam pristao govoriti vam o temi koju, zasigurno, po samoj naravi stvari, svatko od vas poznaje bolje od mene. A pristao sam jer me zamolila s. Ivanka i zato što je riječ o ovoj Skupštini. Nadam se da će me kod vas i pred vama, bar donekle, opravdati ova dobra volja i iskrena nakana. 

Inače mi se čini da bi ovakve vrste zadaća, to jest iznošenja spoznaja o određenim temama, trebalo povjeravati isključivo ljudima od znanja i znanosti koji imaju temeljne preduvjete da se spreme. A nikako i nikada nama koji, zbog okolnosti u kojima živimo i radimo, vrijeme za pripremu moramo krasti od sebe i drugih. No, što je tu je, imajte strpljenja kojih četrdesetak minuta. 

Ovo moje promišljanje neće se i ne može upuštati u strukturalne i asketske aspekte redovništva niti u narav njegova identiteta, pa ni u njegove današnje izazove. Stoga ću, u pet kratkih točka, pokušati naznačiti mjesto redovnika u novoj evangelizaciji i način na koji bi zajednice koje predvodite mogle pridonijeti rješavanju nekih, čini mi se, važnih pitanja Crkve i društva u Bosni i Hercegovini. Temu bi valjalo produbit raspravom tražeći odgovore na pitanja poput ovih: Kako se općecrkvena načela odnosa redovništva i crkvene hijerarhije uklapaju i uprisutnjuju u ovdašnje unutarcrkvene odnose? Kako sve ono što osjećamo kao općehrvatsko povezujemo i živimo s bosansko-hercegovačkom stvarnošću i kršćanskim zasadama? Kakve izazove stavlja pred nas novonastalo stanje Crkve, hrvatskoga naroda i čovjeka u BiH u kontekstu nove evangelizacije? 

1. Nova evangelizacija – što je, na koga se odnosi i komu je namijenjena? 

Bilo je potrebno pola stoljeća da bi se od ideje o potrebi nove evangelizacije,[1] preko svijesti o njezinoj urgentnosti,[2] prispjelo k njezinoj konkretnoj primjeni[3]. Čini se da je upravo papa Pavao VI. koji je, nalijevajući saborske nove mjehove vinom nove interpretacije starih a uvijek novih teoloških sadržaja i crkvenih normi, naznačio temeljno značenje nove evangelizacije označivši je kao davanje novog odgovora na nove potrebe.[4] Sam pojam nova evangelizacija uvest će papa Ivan Pavao II. prigodom pastoralnog pohoda Poljskoj 1979.[5] Novina evangelizacije ne sastoji se u započinjanju svega iznova, već ... uključiti se u dugi hod naviještanja Evanđelja[6] tako da to naviještanje bude novo u svom žaru, metodama i izričajima.[7] Na tome tragu će, prije deset godina, biti rečeno da nova evangelizacija ne treba izmišljanje „novoga programa“. Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje.[8] Padom velikih protukršćanskih sistema na europskom kontinentu, nacizma i zatim komunizma, postavlja se hitan zadatak da se ponovo ljudima Europe ponudi osloboditeljska poruka Evanđelja. Što se Zapad više odvaja od svojih kršćanskih korijena, to više postaje misijski teren, u obliku raznolikih ‘areopaga’.[9]

Nova evangelizacija je namijenjena prvenstveno osobama koje su se, iako krštene, udaljile od Crkve i žive bez da se nadahnjuju na kršćanskoj praksi […], da se pomogne tim ljudima u ponovnom susretu s Gospodinom, koji jedini daje duboki smisao i mir našem bivstvovanju; da im omogući ponovno otkrivanje vjere, izvora milosti koja donosi radost i nadu u njihov osobni, obiteljski i društveni život.[10] A naviještanje se odvija u suvremenom društvu, u kojemu postoji intelektualna i ideološka odvojenost od Krista i Njegove Crkve; individualizam koji ukida odgovornost čovjeka prema drugomu; racionalizam koji religiju pretvara u „osobno pitanje“, te vrlo izraženo smanjenje prakticiranja vjere kod krštenika.[11] 

Pored svih nastojanja da ga se, i na temelju gore citiranih izjava crkvenoga učiteljstva, pobliže definira, pojam nove evangelizacije ostat će ne uvijek jasan i definiran[12] jer nova evangelizacija ne znači obvezu izrade jedinstvenog i jednakog oblika za sve uvjete.[13] Naprotiv, riječ je o sposobnosti Crkve znati čitati i odgonetati nove pojave ... da bi u njih ušla i pretvarala ih u mjesta svjedočenja i naviještanja Evanđelja[14] pomažući društvima i cijelim kontinentima odrediti ponovno svoju budućnost u susretu s osobom i porukom Isusa Krista.[15] Zadaća nove evangelizacije imala bi se prije svega shvatiti kao napor same Crkve da prepozna, upozna i prihvati novonastalo stanje u svijetu i svoje mjesto u njemu. Nakon što upozna i prihvati stanje u kojem se, nerijetko mimo ili protiv svoje volje, našla, Crkvi se otvaraju preduvjeti da u tome novonastalome stanju i okolnostima svjedoči i naviješta. Nova se evangelizacija, dakle, odnosi najprije na samu Crkvu. I to na cijelu Crkvu. Ovu će činjenicu Sinoda biskupa o evangelizaciji snažno naglasiti dovikujući Pavlovski: jao onome koji misli da se nova evangelizacija ne odnosi na njega.[16] U tome kontekstu može se reći da je jedan od preduvjeta nove evangelizacije buđenje i produbljivanje svijesti da su svi kršteni, na jednak način, u dostojanstvu djece Božje, da svi čine Crkvu i da im je temeljna zadaća naviještati Evanđelje. To je jedan od velikih, ali još na praktičnoj razini neubranih plodova Sabora. 

Ne postavljajući u pitanje ništa od onoga što je primila kao sadržaj naviještanja i svjesna da ne može mijenjati uvjete u kojima je pozvana svoju zadaću izvršavati, Crkvi ostaje napor propitivanja o prikladnosti vlastitoga poimanja i prihvaćanja svijeta u kojemu joj je živjeti i djelovati. Sinodalni oci poručuju da nova evangelizacija ima u svojem središtu Krista i pozornost prema ljudskoj osobi, da bi se ostvario susret s Njim. No, Njegovi su horizonti široki kao svijet i ne završavaju ni s jednim ljudskim iskustvom. To znači da ona njeguje s posebnom pažnjom dijalog s kulturama, u uvjerenju da se u svakoj od njih može naći „sjeme Riječi“ o kojem su pričali drevni oci. Napose, novoj je evangelizaciji potreban obnovljeni savez između vjere i razuma, u uvjerenju da vjera ima svoje resurse da prihvati svaki plod zdravog razuma otvorenog transcendenciji i ima snagu sanirati granice i proturječnosti u koje razum može pasti.[17] 

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA