REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA

2. Redovnici u novoj evangelizaciji 

Dublja i iscrpna obrada ove teme tražila bi daleko više vremena nego ga ovom prilikom imamo. Stoga se ograničavam samo na temeljne naznake. Teško bi bilo govoriti o ulozi redovnika u novoj evangelizaciji bez tijesne povezanosti sa saborskom teologijom redovništva. Čini mi se da temelj uloge redovnika u novoj evangelizaciji valja, među ostalim, tražiti i u prvoj rečenici Dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkoga života. Ondje se, naime, kaže: Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauka i primjera božanskoga Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1). I dalje: Prilagođena obnova redovničkoga života istodobno obuhvaća neprestano vraćanje na izvore svoga kršćanskoga života i na izvorno nadahnuće redovničkih ustanova, s jedne strane, i njihovu prilagodbu promijenjenim prilikama vremena, s druge strane (2,1). Tri su temeljna pojma saborske nauke o redovništvu koji, na najizravniji način, upućuju i na bit nove evangelizacije i redovnike čine prikladnima da se u nju uključe zanosno (Benedikt XVI.) i plodno. Riječ je, dakle, o savršenoj ljubavi, o vraćanju na izvore i o prilagodbi promijenjenim prilikama vremena. Ako bi se u jednoj rečenici morao tražiti odgovor onoj starici koja je pitala u čemu nije valjala stara evangelizacija pa se uvodi nova, onda bi se, bojim se, moralo odgovoriti da se negdje zametnula, nekako izgubila bit Evanđelja a onda i samoga Boga, a to je konkretna ljubav prema čovjeku jer je čovjek. Savršena ljubav prema čovjeku, utemeljena na vjeri u Boga i hranjena iz te vjere, uključuje dvije neraskidivo povezane stvarnosti, to jest prvenstveno zauzetost za čovjekovo vječno spasenje i trud oko njegova ljudskog dostojanstva na ovome svijetu. Lažno se i besplodno trudi oko spasenja duša svatko komu su ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i u Crkvi i u redovničkim zajednicama samo naklapanje modernista! Ali ovo dvostruko očitovanje jedne jedinstvene i zato savršene ljubavi ostvaruje se samo kroz zalaganje života.[18] Bog je u ljudsku narav utkao sposobnost smislenoga zalaganja života samo zbog neprolaznih, vječnih vrednota. I Isus je položio život snagom svijesti da će ga ponovno zadobiti.[19] U tome kontekstu Sabor ističe da su redovnici sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1) i da vrlo cijeni način njihova ... života ... i čvrsto se pouzdaje u njihova tako plodna, skrovita i javna djela (25,1). 

Mislim da se može ustvrditi kako je svaka velika karizma u Crkvi bila barem jedan vid svojevrsne nove evangelizacije za Crkvu. A karizma je velika ako je svojom porukom i svojim plodovima nadživjela vrijeme u kojemu je nastala i prilagodila se novim vremenima i okolnostima te postala trajnom baštinom Kristove Crkve. U tome se kontekstu u korijenu svake redovničke zajednice nalazi skrovito sjeme nove evangelizacije. Imajući, barem implicitno, na umu ovu temeljnu oznaku redovništva, Sabor redovnike podsjeća i potiče da vjerno zadrže i razvijaju vlastitu djelatnost i neka je, imajući pred očima korist cijele Crkve i biskupija, prilagode potrebama vremena i mjesta (20,1). Naime, uzaludan bi bio napor prilagođavanja promijenjenim prilikama ako se ne bi zahvaćao sadržaj s izvora. Vraćajući se svome izvoru, karizmi utemeljitelja, svaka se redovnička zajednica vraća Kristu i njegovoj poruci. S druge strane, vraćanje na izvore ostalo bi bez ploda ako se ne bi vodilo računa o prijemčivosti sadržaja u promijenjenim uvjetima. Papa Ivan Pavao II. u tome će duhu doviknuti redovnicima: Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari.[20] U tome kontekstu Salvatore Currò tvrdi da su redovnici u prvom redu nove evangelizacije ako ona znači i hrabrost mjeriti se i s novim izazovima i kušati nove putove.[21] A nova evangelizacija znači upravo to. 

Kolika je potreba nove evangelizacije i pred kakvim se izazovima nalazi Crkva daje naslutiti i sama činjenica da, prema provedenoj anketi, u jednoj europskoj katoličkoj zemlji jedva jedna trećina praktičnih katolika vjeruje u život vječni. Postavlja se vrlo akutno i aktualno, a iznad svega bolno pitanje, kako takvim katolicima djelotvorno prenijeti duboko logičnu poruku svetoga Pavla: Ako nema uskrsnuća ... uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.[22] Ovo pitanje dobiva na svojoj težini u kontekstu vremena u kojemu riječi sve manje dotiču srca ljudi i kao da ih uopće ne zahvaćaju u njihovim životnim stavovima. Što ostaje kao novi način naviještanja uskrsnuća kao srži Evanđelja ako je sve očitije da previše govora o Bogu može nerijetko postati zaprekom događaju Boga koji govori?[23] Čini se da će nova evangelizacija, pored propovijedanja Evanđelja – od čega Crkva ne može odustati – sve više trebati redovnike koji onim što jesu, više od onoga što govore pa i rade, postaju znakovi posvemašnje raspoloživosti prema Bogu, Crkvi i ljudima, pa time i povlašteno sredstvo za uspješnu evangelizaciju ... koje može zadiviti i nekršćane.[24] 

Duboko svjesni ove činjenice, sinodalni su oci u svojoj Poruci naglasili ovu središnju temu nove evangelizacije te se, na izravan način, obratili redovnicima. Božji dar, koga vjera uprisutnjuje, nije samo jednostavno obećanje boljih uvjeta u ovom svijetu, već navještaj da je krajnji smisao života izvan ovog svijeta, u punom zajedništvu s Bogom koje nas čeka na kraju vremena. Posebni svjedoci tog vanzemaljskog horizonta smisla ljudskog bivstvovanja u Crkvi i svijetu oni su koje je Gospodin pozvao na posvećeni život, život koji je, jer je upravo potpuno posvećen njemu, u ostvarivanju siromaštva, čistoće i poslušnosti, znak budućeg svijeta koji relativizira svako dobro ovoga svijeta. Od članova Biskupske sinode neka dođe našoj braći i sestrama zahvalnost za njihovu vjernost Gospodinovu pozivu i za doprinos koji su dali i daju poslanju Crkve, poticaj na nadu u situacijama koje nisu lake za njih u ovim vremenima promjena, poziv da se potvrde kao svjedoci i promicatelji nove evangelizacije u različitim područjima života ovisno o karizmi koju im postavlja njihova pojedinačna ustanova.[25] Čini mi se važnim naglasiti da Sinoda redovnike potiče i poziva da budu svjedoci i promicatelji nove evangelizacije. I u tome nam valja prepoznati činjenicu i potrebu da su redovnici onim što jesu, to jest onim što opredjeljenje njihova života izražava, svjedoci i promicatelji nove evangelizacije. Živeći ono što po zavjetima jesu, redovnici sudjeluju u poslanju Crkve da naviješta i promiče istinu o Bogu i čovjeku kako ju je živio i objavio božanski Učitelj.

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA