REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA

3. Stanje Crkve u BiH 

Usuđujem se, pred vama, redovničkim poglavarima, iznijeti uvjerenje da se u Crkvi u BiH u zadnjim stoljećima ništa relevantno pozitivno, ali ni manje pozitivno nije dogodilo bez redovnika i njihova udjela. Stoga je utemeljeno zaključiti da se bez vas neće dogoditi ni nova evangelizacija. Bez mogućnosti i, u ovome osvrtu, bez potrebe upuštanja u podrobniju analizu stanja Crkve u BiH, čini mi se uputnim, u kontekstu teme, ukazati samo na jednu temeljnu, ali odlučujuću oznaku toga stanja, e da bi se uočila i naznačila zadaća redovnika u novoj evangelizaciji. Naime, uspjeh nove evangelizacije, kako god da se shvati, prvenstveno je vezan za stanje duha u samoj Crkvi jer, da bi evangelizirala, Crkva, to jest njezini članovi, trebaju biti evangelizirani. Uostalom, govor o stanju Crkve u BiH moguć je gotovo isključivo na temelju subjektivnoga opažanja, dojmova i zaključivanja. Zato taj govor ne može biti cjelovit, a vjerojatno ni objektivan. Naime, nedostaju, čini mi se, trijezna i nepristrana proučavanja, a onda i procjene stanja naše Crkve kao i uloge redovništva u njoj. Ponekad dobivam dojam da mi sami o sebi, a onda i drugi o nama, govorimo nekako, bilo pozitivno bilo negativno, odviše navijački. 

Ono što se čini očitim i neospornim jest činjenica da se Crkva u BiH već desetljećima nalazi u stanju straha i tjeskobe. Naime, prijetnje izvana i, napose, suprotstavljenosti iznutra urodile su, možda i nesvjesnim, ali stvarnim osjećajem ugroženosti i svojevrsne bespomoćnosti. Istina, takvu je dijagnozu teško potkrijepiti navodima iz službenih tekstova jer su, uglavnom, pisani pod vidom stanja kakvo bi trebalo biti ili kakvim se želi, a ne kakvo stvarno jest. Međutim, gotovo redovito pozivanje na povijesna stradanja[26] koje kao da je u vremenima zadnjega rata i poraća kulminiralo[27], rezultiralo je krivim uvjerenjem da su Crkvi u ovoj zemlji, ako ne dani, a ono godine ili desetljeća odbrojani. U takvome stanju duha Crkva se sve više navikava zauzimati svojevrstan obrambeni stav koji joj, s vremenom, postaje svojevrsnim uvjetnim refleksom i trebat će vremena da ga se oslobodimo. Koliko god moglo izgledati čudnim, u svjetlu rečenoga razumljivo je da se Crkva bolje snalazila dok joj je pristup društvenim događanjima bio onemogućen nego kada je, s demokratskim promjenama, dobila punu slobodu djelovanja u zamjenu za područje djelovanja. Ostaje otvorenim pitanje umješnosti vodstva Crkve i kakvoće vjere puka u vremenu izlaska iz sakristije. Usudio bih se ustvrditi da se vodstvo Crkve, vođeno bogobojaznošću i čovjekoljubljem više nego teološkom vizijom vlastite uloge ili nekim programom, u svome djelovanju nije iznevjerilo Evanđelju niti se ogriješilo o čovjeka. Međutim, ne bih se usudio ustvrditi da je dostatno prepoznalo znakove i zahtjeve vremena i do kraja izvršilo svoju ulogu na planu šire društvene zajednice u vremenima sveopće kušnje ljudskosti. Pod pojmom vodstva Crkve podrazumijevam i redovničke poglavare, iako vi, strogo gledano, niste dio hijerarhije! Na drugoj strani, valja priznati da tradicionalna vjera puka nije tome puku bila dostatnim nadahnućem i snagom za djelovanje u skladu s Evanđeljem, a vodeće političke i ideološke struje našle su se u svojevrsnome raskoraku. 

Zato se ne bih složio s, gotovo prevladavajućim, uvjerenjem da su aktualno stanje katoličkoga puka i položaj Katoličke crkve u bosansko-hercegovačkome društvu takvi kakvi jesu danas samo zbog neprijateljskog djelovanje drugih. A bojati se da bi ovakvo uvriježeno mišljenje moglo postati dodatnom zaprekom oslobađanju osjećaja ugroženosti i pozitivnome odnosu Crkve prema stvaranosti društva kojemu je pozvana sijati sjeme nove evangelizacije. 

4. Stanje bosansko-hercegovačkog društva 

U odnosu na bosansko-hercegovačko društvo, čini mi se potrebnim ukazati na jedno njegovo svojstvo zbog kojega su, protivno temeljnom evanđeoskom shvaćanju, klijali, nipošto bezazleni, i unutarcrkveni prijepori. Koliko god se bosansko-hercegovačko društvo s pravom moglo gledati prije svega kao složeno zbog svojih razlika i suprotstavljenosti, to nije jedini i za vjernika ne bi smio biti prioritetni vid i pristup tome društvu. Istina, negativno povijesno pamćenje, zločini ratova, nepravde i nasilja poraća kao i mira uvelike su zasjenile pozitivne strane i mogućnosti ovoga društva i dobrano usporavale pa i zaustavljale njegov napredak. Ljudi, čiju viziju svijeta istinski prožima i oplemenjuje vjera u Boga, ljubitelja čovjeka, razlike toga svijeta i njegovih društava, između ostaloga, prepoznaju i prihvaćaju kao izraz i potvrdu Božje dobrote. I to ne samo one nacionalne i kulturne razlike nego i vjerske. Prihvaćajući i pozitivno uvažavajući vjerske razlike, vjernik ne dokazuje samo spremnost poštivati čovjeka i njegovo dostojanstvo, nego potvrđuje vjerodostojnost i autentičnost svoje vjere. 

Uz ideološku netrpeljivost, nacionalnu zagriženost i socijalnu isključivost, političku i ekonomsku besperspektivnost, kontekst ovog društva u velikoj je mjeri danas opterećen i nejasnim i nedorečenim mjestom i ulogom vjere i religije. To je ostavilo i ostavlja previše prostora za ciljano svrstavanje vjerskih zajednica i Crkava među čimbenike negativnih naboja.[28] Budući da se zloporaba opravdanih razlika posve negativno odražava na svagdašnji život ljudi, sve veći broj građana ove zemlje počinje razlike vjere, pa i samu vjeru doživljavati kao nešto u sebi negativno. Za razliku od protuvjerskih i protureligijskih fenomena u zapadnoeuropskim sredinama čiji protagonisti odbacuju ideju Boga i transcendencije, u bosansko-hercegovačkom društvu sve se više javljaju protivnici Crkava i vjerskih zajednica koji brane čistoću ideje Boga od onoga što ovdje, prema njihovu shvaćanju, zastupaju i čine Crkve i vjerske zajednice.[29] I zbog toga smo, bojim se, sve više pred opasnošću u komunizmu svikle, samo izokrenute hipokrizije. Naime, tada se velik broj građana javno ponašao prema vjeri neodređeno, a privatno i u krugu obitelji živio je svoje vjersko uvjerenje. S padom komunizma skoro su se svi ti ljudi javno svrstali među vjernike, ali i zbog gore naznačenih razloga oni sve manje žive prema načelima vjere koju deklarativno ispovijedaju. 

Sve to zahtijeva pročišćenje mjesta i uloge vjere i religije u životu čovjeka i društva. Aktivna uloga Crkve tu ne bi smjela izostati. Bosansko-hercegovačko društvo je Crkvi izazov, ne samo zbog njezine potrebe i zahtjeva da se u njemu održi, nego i zbog naravi njezina poslanja. Jedno od temeljnih svojstava Kristove Crkve jest općeljudska otvorenost, uvažavanje i prihvaćanje različitosti. A u temelju je toga odnosa ona savršena ljubav kao poziv i izazov redovnicima, ali i svima koji u Krista vjeruju. Življenje i kršćansko djelovanje u nacionalno i, pogotovo vjerski, izmiješanome bosansko-hercegovačkome društvu mnogima je od nas postalo besmisleno, gotovo izdajnički. Međutim, bilo bi dostatno prisjetiti se samo najdirljivijih Isusovih pohvala vjere onih koji drugačije vjeruju (žena Feničanka, Samaritanac, Rimski satnik ...) pa da se prepozna važnost mjesta i uzvišenost poslanja Crkve u ovoj i zbog razlika vjere beznađem opustošenoj zemlji. K tome, kao da uporno zaboravljamo da smo mi potomci pogana. Bit će spasonosno ne budemo li i pređi! Tu bi nam mogla pomoći dobro shvaćena i ostvarena nova evangelizacija!

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA