REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA

5. Unutarcrkvene rane – izazov novoj evangelizaciji 

Ako bi se morala izdvojiti prvotna zadaća Katolička crkve u BiH, a s njom i izazov novoj evangelizaciji pa s tim i redovnicima u njoj, bilo bi to, bez obzira na sve druge prioritete, nastojanje oko njezinoga ostanka i opstanka u ovoj zemlji. Bespredmetno bi bilo postavljati pitanja zašto su se Crkva i hrvatski narod našli u stanju u kojemu su danas i tražiti odgovore na ta pitanja. Mislim da nam je sam način postavljanja pitanja i davanja odgovora, i na planu unutarcrkvenih odnosa, već donio više štete nego koristi. Međutim, kako god se stvari promatrale i postavljale, ostaje činjenica da se broj katolika u BiH iz godine u godinu smanjuje. Primjerice, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji broj se katolika u 2012. godini smanjio za 3.055. Iz te činjenice proizlaze neke obveze za svakoga katolika i za Crkvu u cjelini. Ako je nova evangelizacija novi pogled na budućnost Crkve,[30] valja nam se pitati kamo usmjeriti taj pogled i na koji način djelovati? Uvjeren sam da Crkva ostanku i opstanku Hrvata katolika u BiH ne može kvalitativno doprinijeti isključivim i izoliranim nastojanjem oko ovoga cilja. Naime, ljudi iz ove zemlje, Hrvati katolici prije svih, ne bježe toliko od materijalne bijede, nacionalne i vjerske ugroženosti koliko od razloga te bijede i diskriminacije. U ovoj zemlji dovedene su u pitanje one općeljudske vrednote bez kojih život postaje jedva moguć. Zato i poslanje Crkve poprima svoju specifičnu težinu. U tome ozračju nova bi evangelizacija uključivala i nastojanje oko općeljudskih, a time i temeljeno evanđeoskih vrednota. Imamo li hrabrosti glasno kazati da naš kršćanski odnos prema čovjeku ne može biti uvjetovan trenutnim položajem što ga Hrvati i katolici imaju u ovoj zemlji, kao i to da naš odnos prema ovoj našoj domovini ne može biti vezan isključivo za političke odnose u njoj jer to, zasigurno, ne bi bilo u skladu s kršćanskom antropologijom i socijalnim naukom Crkve? Evanđeoski kvasac istine o čovjeku, koji bi novom evangelizacijom valjalo ponuditi, može i treba doprinijeti ljudskijim međuodnosima koji su preduvjet svih drugih odnosa. Svojim doprinosom kakvoći međuljudskih odnosa Crkva će doprinijeti ozdravljenju bosansko-hercegovačkoga društva, a time pomoći stvaranju uvjeta i za ravnopravniji položaj Hrvata katolika. Čini mi se da bi nam cjelovitije čitanje Evanđelja, to jest nova evangelizacija mogla pomoći shvatiti da se opće i posebno ne isključuju, nego dopunjuju i omogućavaju.[31] To će reći da naše evanđeosko zalaganje za dobrobit ove zemlje i ljudi u njoj ne umanjuje, nego konkretizira našu ljubav prema vlastitome narodu i doprinosi stvaranju uvjeta za njegov ostanak i opstanak! Jasno, kao što je strpljivost osnovno mjerilo snage, tako je i vjera mjerilo mudrosti. U ovom je kontekstu neophodno trajno se podsjećati na Isusovu pouku da budemo mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.[32] Bezazlenost nas osposobljava za otvorenost prema drugima, a mudrost uči da to ne može biti činjeno tako da bude na štetu ljubavi prema onome što jesmo i komu pripadamo. Nerijetko mi se čini da ne pravimo razliku između naivnosti i bezazlenosti! Upravo nam vrijeme rata i poraća to bolno pokazuje, kako na političkome, tako na crkvenome polju djelovanja. 

Međutim, da bi se kvalitetno angažirala u društvu i zasvjedočila općeljudske vrjednote Evanđelja i potvrdila vjernost sebi, Crkva bi svoje unutarcrkvene odnose, u duhu nove evangelizacije, morala sve više uskladiti s Evanđeljem. Nisu potrebne dubinske analize da bi se uočila potreba evangelizacije unutar crkvenih odnosa, uključujući i njihovu redovničku sastavnicu. Možda je potrebno puno više hrabrosti da bi se to priznalo! Našemu mentalitetu svojstveno je ne otvarati teška pitanja i ne dirati bolne rane. Barem ne tamo gdje bi to bilo potrebno i korisno i od strane onih čija je to prvotna zadaća. Ali ih, zato, s lakoćom otvaramo i po njima kopamo tamo gdje više šteti nego koristi. Veliki znak vjere i evanđeoske hrabrosti bilo bi nastojanje da se dogodi obrat, to jest da se teška pitanja otvaraju i u duhu vjere raspravljaju tamo gdje ih je moguće, ako ne rješavati, onda barem smisleno i s vjerom podnositi. Smatram sretnom okolnošću već ustaljenu praksu zajedničkih radnih susreta članova BK i Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH. To je mjesto na kojemu je potrebno i moguće raspravljati pitanja odnosa redovnika i biskupa ordinarija i davati odgovore na konkretne teškoće. Nema veće štete od one kada se dar bogatstva prometne u nesreću siromaštva! To se, možda, i može dogoditi bez osobne krivnje, ali nikako bez štete za opće dobro, u ovome slučaju za Narod Božji. Da bi se bogomdano bogatstvo očuvalo i dobro duša zaštitilo, trebat će svestranoga iskrenog nastojanja da bi se došlo do koncilskoga sklada između autonomije i uključenosti te poštovanja i prihvaćanja. Jedino je tako moguće ozdravljati od bahatosti i isključivosti na jednoj i podaništva i poltronstva na drugoj strani. 

Osim pitanja načelnoga odnosa redovnika prema dijecezanskome kleru koji, uvelike, registrira i prati modalitet i tonalitet odnosa redovništva i hijerarhije, zadnja desetljeća su izrodila i neke druge i drugačije odnose pred kojima se, opet poradi vjerodostojnosti, ne bi smjele zatvarati oči i ne otvarati usta. U ovome ratu kulminirala je jedna dodatna opasna podjela Crkve u BiH. To je ona regionalna koja je, za trenutak, gotovo nadrasla i potisnula onu između redovničkih i dijecezanskih svećenika. I dok je razlog onoj prvoj pseudocrkvene, ovoj drugoj je čisto političke naravi. U prvoj su se redovnice različito svrstale. U drugoj su, uglavnom, slijedile crtu razdvajanja. Povremeno iskrenje u medijima ukazuje na dubinu jaza. Ne vjerujem da bi ova podjela mogla biti otklonjena nekim sladunjavim pozivima, a još manje ishitrenim djelovanjem. Zasigurno će trebati vremena, a i izvanjske okolnosti će, uvjeren sam, sve više pozitivno djelovati. Međutim, pozitivan primjer i ciljano djelovanje crkvenih i redovničkih poglavara ne bi ostalo bez učinka. 

Želio bih ukazati na još jedan odnos unutar naroda Božjega a koji bi, vrlo brzo, mogao očitovati svoje negativne učinke i pretvoriti se u zapreku novoj evangelizaciji. A držim da su upravo redovnici i redovnice pozvani na tome području dati svoj pozitivan primjer. To je odnos klerika i posvećenih osoba, na jednoj, i laika, na drugoj strani te, još važniji, odnos muškaraca i žena! I u ovoj točci su nas učinci Sabora, kako oni pozitivni tako oni negativni, zaobišli. Ova Crkva ima još, ali bojim se, malo vremena da razvoj tih odnosa usmjeri u evanđeoskome duhu. 

Nakon što pokaže više pozornosti i zauzetosti za ova, čini mi se, temeljna pitanja ili, ako hoćete, opredjeljenja u kojima se dokazuje ljudska zrelost i crkvena ukorijenjenost, Crkva u BiH i redovnici u njoj moći će vjerodostojnije i plodnije provesti novu evangelizaciju na onim poljima i pitanjima na koja upućuju i upozoravaju smjernice opće Crkve i napose Poruka Sinode. U njihovu su središtu dva temeljna zahtjeva i cilja nove evangelizacije, a to su voditi muškarce i žene našeg vremena Isusu jer tako, kao kršćani, izvršavamo svoje temeljno poslanje i odgovaramo na potrebu oživljavanja vjere koja je u opasnosti zatamnjenja.[33] Redovnici će, po uzoru na božanskog Učitelja, u okviru ovoga temeljnog kršćanskog poslanja i služenja čovjeku naći snaga i prostora za svjedočanstvo povlaštene blizine i solidarnosti sa slabima, siromasima i onima koji su životom ranjeni. Time će, na najbolji način, potvrditi autentičnost življenja vlastitoga poslanja, ali i nove evangelizacije.[34] Nova evangelizacija u BiH ostala bi manjkavom ako bi u ovoj Crkvi ponestalo iskrenih zagovornika, a napose djelatnika praštanja i pomirenja među ljudima i narodima, ali i Crkvama i religijama. To će biti mučan i dugotrajan proces. Međutim, moralna je obveza živuće generacije snagom vjere otvarati taj proces. Žive rane mogu doticati samo oni u čijim srcima plamsa ljubav prema čovjeku. A ljubav uvijek nalazi načina koji raspršuje sumnje i otklanja nepovjerenje. Samo u ozračju iskrenoga prihvaćanja čovjeka, jer je čovjek – dijete Božje – moguće je otvarati, tako potrebne, prostore životnoga dijaloga s vjerama i kulturama. Ja bih ovo vidio kao specifično polje nove evangelizacije Crkve u BiH.

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA