REDOVNICI I NOVA EVANGELIZACIJA

Tijekom Jedanaeste izborne skupštine Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH), koja je održana je 9. ožujka 2013. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar održao je predavanje na temu: „Redovnici i nova evangelizacija“. Predavanje biskupa Sudara prenosimo u cijelosti:

Uvod 

Iako se može dobiti dojam da ponavljam ono što se nerijetko čuje u ovakvim prigodama, ipak ću vam povjeriti svoj osjećaj nelagode što sam pristao govoriti vam o temi koju, zasigurno, po samoj naravi stvari, svatko od vas poznaje bolje od mene. A pristao sam jer me zamolila s. Ivanka i zato što je riječ o ovoj Skupštini. Nadam se da će me kod vas i pred vama, bar donekle, opravdati ova dobra volja i iskrena nakana. 

Inače mi se čini da bi ovakve vrste zadaća, to jest iznošenja spoznaja o određenim temama, trebalo povjeravati isključivo ljudima od znanja i znanosti koji imaju temeljne preduvjete da se spreme. A nikako i nikada nama koji, zbog okolnosti u kojima živimo i radimo, vrijeme za pripremu moramo krasti od sebe i drugih. No, što je tu je, imajte strpljenja kojih četrdesetak minuta. 

Ovo moje promišljanje neće se i ne može upuštati u strukturalne i asketske aspekte redovništva niti u narav njegova identiteta, pa ni u njegove današnje izazove. Stoga ću, u pet kratkih točka, pokušati naznačiti mjesto redovnika u novoj evangelizaciji i način na koji bi zajednice koje predvodite mogle pridonijeti rješavanju nekih, čini mi se, važnih pitanja Crkve i društva u Bosni i Hercegovini. Temu bi valjalo produbit raspravom tražeći odgovore na pitanja poput ovih: Kako se općecrkvena načela odnosa redovništva i crkvene hijerarhije uklapaju i uprisutnjuju u ovdašnje unutarcrkvene odnose? Kako sve ono što osjećamo kao općehrvatsko povezujemo i živimo s bosansko-hercegovačkom stvarnošću i kršćanskim zasadama? Kakve izazove stavlja pred nas novonastalo stanje Crkve, hrvatskoga naroda i čovjeka u BiH u kontekstu nove evangelizacije? 

1. Nova evangelizacija – što je, na koga se odnosi i komu je namijenjena? 

Bilo je potrebno pola stoljeća da bi se od ideje o potrebi nove evangelizacije,[1] preko svijesti o njezinoj urgentnosti,[2] prispjelo k njezinoj konkretnoj primjeni[3]. Čini se da je upravo papa Pavao VI. koji je, nalijevajući saborske nove mjehove vinom nove interpretacije starih a uvijek novih teoloških sadržaja i crkvenih normi, naznačio temeljno značenje nove evangelizacije označivši je kao davanje novog odgovora na nove potrebe.[4] Sam pojam nova evangelizacija uvest će papa Ivan Pavao II. prigodom pastoralnog pohoda Poljskoj 1979.[5] Novina evangelizacije ne sastoji se u započinjanju svega iznova, već ... uključiti se u dugi hod naviještanja Evanđelja[6] tako da to naviještanje bude novo u svom žaru, metodama i izričajima.[7] Na tome tragu će, prije deset godina, biti rečeno da nova evangelizacija ne treba izmišljanje „novoga programa“. Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje.[8] Padom velikih protukršćanskih sistema na europskom kontinentu, nacizma i zatim komunizma, postavlja se hitan zadatak da se ponovo ljudima Europe ponudi osloboditeljska poruka Evanđelja. Što se Zapad više odvaja od svojih kršćanskih korijena, to više postaje misijski teren, u obliku raznolikih ‘areopaga’.[9]

Nova evangelizacija je namijenjena prvenstveno osobama koje su se, iako krštene, udaljile od Crkve i žive bez da se nadahnjuju na kršćanskoj praksi […], da se pomogne tim ljudima u ponovnom susretu s Gospodinom, koji jedini daje duboki smisao i mir našem bivstvovanju; da im omogući ponovno otkrivanje vjere, izvora milosti koja donosi radost i nadu u njihov osobni, obiteljski i društveni život.[10] A naviještanje se odvija u suvremenom društvu, u kojemu postoji intelektualna i ideološka odvojenost od Krista i Njegove Crkve; individualizam koji ukida odgovornost čovjeka prema drugomu; racionalizam koji religiju pretvara u „osobno pitanje“, te vrlo izraženo smanjenje prakticiranja vjere kod krštenika.[11] 

Pored svih nastojanja da ga se, i na temelju gore citiranih izjava crkvenoga učiteljstva, pobliže definira, pojam nove evangelizacije ostat će ne uvijek jasan i definiran[12] jer nova evangelizacija ne znači obvezu izrade jedinstvenog i jednakog oblika za sve uvjete.[13] Naprotiv, riječ je o sposobnosti Crkve znati čitati i odgonetati nove pojave ... da bi u njih ušla i pretvarala ih u mjesta svjedočenja i naviještanja Evanđelja[14] pomažući društvima i cijelim kontinentima odrediti ponovno svoju budućnost u susretu s osobom i porukom Isusa Krista.[15] Zadaća nove evangelizacije imala bi se prije svega shvatiti kao napor same Crkve da prepozna, upozna i prihvati novonastalo stanje u svijetu i svoje mjesto u njemu. Nakon što upozna i prihvati stanje u kojem se, nerijetko mimo ili protiv svoje volje, našla, Crkvi se otvaraju preduvjeti da u tome novonastalome stanju i okolnostima svjedoči i naviješta. Nova se evangelizacija, dakle, odnosi najprije na samu Crkvu. I to na cijelu Crkvu. Ovu će činjenicu Sinoda biskupa o evangelizaciji snažno naglasiti dovikujući Pavlovski: jao onome koji misli da se nova evangelizacija ne odnosi na njega.[16] U tome kontekstu može se reći da je jedan od preduvjeta nove evangelizacije buđenje i produbljivanje svijesti da su svi kršteni, na jednak način, u dostojanstvu djece Božje, da svi čine Crkvu i da im je temeljna zadaća naviještati Evanđelje. To je jedan od velikih, ali još na praktičnoj razini neubranih plodova Sabora. 

Ne postavljajući u pitanje ništa od onoga što je primila kao sadržaj naviještanja i svjesna da ne može mijenjati uvjete u kojima je pozvana svoju zadaću izvršavati, Crkvi ostaje napor propitivanja o prikladnosti vlastitoga poimanja i prihvaćanja svijeta u kojemu joj je živjeti i djelovati. Sinodalni oci poručuju da nova evangelizacija ima u svojem središtu Krista i pozornost prema ljudskoj osobi, da bi se ostvario susret s Njim. No, Njegovi su horizonti široki kao svijet i ne završavaju ni s jednim ljudskim iskustvom. To znači da ona njeguje s posebnom pažnjom dijalog s kulturama, u uvjerenju da se u svakoj od njih može naći „sjeme Riječi“ o kojem su pričali drevni oci. Napose, novoj je evangelizaciji potreban obnovljeni savez između vjere i razuma, u uvjerenju da vjera ima svoje resurse da prihvati svaki plod zdravog razuma otvorenog transcendenciji i ima snagu sanirati granice i proturječnosti u koje razum može pasti.[17] 


2. Redovnici u novoj evangelizaciji 

Dublja i iscrpna obrada ove teme tražila bi daleko više vremena nego ga ovom prilikom imamo. Stoga se ograničavam samo na temeljne naznake. Teško bi bilo govoriti o ulozi redovnika u novoj evangelizaciji bez tijesne povezanosti sa saborskom teologijom redovništva. Čini mi se da temelj uloge redovnika u novoj evangelizaciji valja, među ostalim, tražiti i u prvoj rečenici Dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkoga života. Ondje se, naime, kaže: Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauka i primjera božanskoga Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1). I dalje: Prilagođena obnova redovničkoga života istodobno obuhvaća neprestano vraćanje na izvore svoga kršćanskoga života i na izvorno nadahnuće redovničkih ustanova, s jedne strane, i njihovu prilagodbu promijenjenim prilikama vremena, s druge strane (2,1). Tri su temeljna pojma saborske nauke o redovništvu koji, na najizravniji način, upućuju i na bit nove evangelizacije i redovnike čine prikladnima da se u nju uključe zanosno (Benedikt XVI.) i plodno. Riječ je, dakle, o savršenoj ljubavi, o vraćanju na izvore i o prilagodbi promijenjenim prilikama vremena. Ako bi se u jednoj rečenici morao tražiti odgovor onoj starici koja je pitala u čemu nije valjala stara evangelizacija pa se uvodi nova, onda bi se, bojim se, moralo odgovoriti da se negdje zametnula, nekako izgubila bit Evanđelja a onda i samoga Boga, a to je konkretna ljubav prema čovjeku jer je čovjek. Savršena ljubav prema čovjeku, utemeljena na vjeri u Boga i hranjena iz te vjere, uključuje dvije neraskidivo povezane stvarnosti, to jest prvenstveno zauzetost za čovjekovo vječno spasenje i trud oko njegova ljudskog dostojanstva na ovome svijetu. Lažno se i besplodno trudi oko spasenja duša svatko komu su ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i u Crkvi i u redovničkim zajednicama samo naklapanje modernista! Ali ovo dvostruko očitovanje jedne jedinstvene i zato savršene ljubavi ostvaruje se samo kroz zalaganje života.[18] Bog je u ljudsku narav utkao sposobnost smislenoga zalaganja života samo zbog neprolaznih, vječnih vrednota. I Isus je položio život snagom svijesti da će ga ponovno zadobiti.[19] U tome kontekstu Sabor ističe da su redovnici sjajan znak nebeskoga kraljevstva (1,1) i da vrlo cijeni način njihova ... života ... i čvrsto se pouzdaje u njihova tako plodna, skrovita i javna djela (25,1). 

Mislim da se može ustvrditi kako je svaka velika karizma u Crkvi bila barem jedan vid svojevrsne nove evangelizacije za Crkvu. A karizma je velika ako je svojom porukom i svojim plodovima nadživjela vrijeme u kojemu je nastala i prilagodila se novim vremenima i okolnostima te postala trajnom baštinom Kristove Crkve. U tome se kontekstu u korijenu svake redovničke zajednice nalazi skrovito sjeme nove evangelizacije. Imajući, barem implicitno, na umu ovu temeljnu oznaku redovništva, Sabor redovnike podsjeća i potiče da vjerno zadrže i razvijaju vlastitu djelatnost i neka je, imajući pred očima korist cijele Crkve i biskupija, prilagode potrebama vremena i mjesta (20,1). Naime, uzaludan bi bio napor prilagođavanja promijenjenim prilikama ako se ne bi zahvaćao sadržaj s izvora. Vraćajući se svome izvoru, karizmi utemeljitelja, svaka se redovnička zajednica vraća Kristu i njegovoj poruci. S druge strane, vraćanje na izvore ostalo bi bez ploda ako se ne bi vodilo računa o prijemčivosti sadržaja u promijenjenim uvjetima. Papa Ivan Pavao II. u tome će duhu doviknuti redovnicima: Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari.[20] U tome kontekstu Salvatore Currò tvrdi da su redovnici u prvom redu nove evangelizacije ako ona znači i hrabrost mjeriti se i s novim izazovima i kušati nove putove.[21] A nova evangelizacija znači upravo to. 

Kolika je potreba nove evangelizacije i pred kakvim se izazovima nalazi Crkva daje naslutiti i sama činjenica da, prema provedenoj anketi, u jednoj europskoj katoličkoj zemlji jedva jedna trećina praktičnih katolika vjeruje u život vječni. Postavlja se vrlo akutno i aktualno, a iznad svega bolno pitanje, kako takvim katolicima djelotvorno prenijeti duboko logičnu poruku svetoga Pavla: Ako nema uskrsnuća ... uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.[22] Ovo pitanje dobiva na svojoj težini u kontekstu vremena u kojemu riječi sve manje dotiču srca ljudi i kao da ih uopće ne zahvaćaju u njihovim životnim stavovima. Što ostaje kao novi način naviještanja uskrsnuća kao srži Evanđelja ako je sve očitije da previše govora o Bogu može nerijetko postati zaprekom događaju Boga koji govori?[23] Čini se da će nova evangelizacija, pored propovijedanja Evanđelja – od čega Crkva ne može odustati – sve više trebati redovnike koji onim što jesu, više od onoga što govore pa i rade, postaju znakovi posvemašnje raspoloživosti prema Bogu, Crkvi i ljudima, pa time i povlašteno sredstvo za uspješnu evangelizaciju ... koje može zadiviti i nekršćane.[24] 

Duboko svjesni ove činjenice, sinodalni su oci u svojoj Poruci naglasili ovu središnju temu nove evangelizacije te se, na izravan način, obratili redovnicima. Božji dar, koga vjera uprisutnjuje, nije samo jednostavno obećanje boljih uvjeta u ovom svijetu, već navještaj da je krajnji smisao života izvan ovog svijeta, u punom zajedništvu s Bogom koje nas čeka na kraju vremena. Posebni svjedoci tog vanzemaljskog horizonta smisla ljudskog bivstvovanja u Crkvi i svijetu oni su koje je Gospodin pozvao na posvećeni život, život koji je, jer je upravo potpuno posvećen njemu, u ostvarivanju siromaštva, čistoće i poslušnosti, znak budućeg svijeta koji relativizira svako dobro ovoga svijeta. Od članova Biskupske sinode neka dođe našoj braći i sestrama zahvalnost za njihovu vjernost Gospodinovu pozivu i za doprinos koji su dali i daju poslanju Crkve, poticaj na nadu u situacijama koje nisu lake za njih u ovim vremenima promjena, poziv da se potvrde kao svjedoci i promicatelji nove evangelizacije u različitim područjima života ovisno o karizmi koju im postavlja njihova pojedinačna ustanova.[25] Čini mi se važnim naglasiti da Sinoda redovnike potiče i poziva da budu svjedoci i promicatelji nove evangelizacije. I u tome nam valja prepoznati činjenicu i potrebu da su redovnici onim što jesu, to jest onim što opredjeljenje njihova života izražava, svjedoci i promicatelji nove evangelizacije. Živeći ono što po zavjetima jesu, redovnici sudjeluju u poslanju Crkve da naviješta i promiče istinu o Bogu i čovjeku kako ju je živio i objavio božanski Učitelj.


3. Stanje Crkve u BiH 

Usuđujem se, pred vama, redovničkim poglavarima, iznijeti uvjerenje da se u Crkvi u BiH u zadnjim stoljećima ništa relevantno pozitivno, ali ni manje pozitivno nije dogodilo bez redovnika i njihova udjela. Stoga je utemeljeno zaključiti da se bez vas neće dogoditi ni nova evangelizacija. Bez mogućnosti i, u ovome osvrtu, bez potrebe upuštanja u podrobniju analizu stanja Crkve u BiH, čini mi se uputnim, u kontekstu teme, ukazati samo na jednu temeljnu, ali odlučujuću oznaku toga stanja, e da bi se uočila i naznačila zadaća redovnika u novoj evangelizaciji. Naime, uspjeh nove evangelizacije, kako god da se shvati, prvenstveno je vezan za stanje duha u samoj Crkvi jer, da bi evangelizirala, Crkva, to jest njezini članovi, trebaju biti evangelizirani. Uostalom, govor o stanju Crkve u BiH moguć je gotovo isključivo na temelju subjektivnoga opažanja, dojmova i zaključivanja. Zato taj govor ne može biti cjelovit, a vjerojatno ni objektivan. Naime, nedostaju, čini mi se, trijezna i nepristrana proučavanja, a onda i procjene stanja naše Crkve kao i uloge redovništva u njoj. Ponekad dobivam dojam da mi sami o sebi, a onda i drugi o nama, govorimo nekako, bilo pozitivno bilo negativno, odviše navijački. 

Ono što se čini očitim i neospornim jest činjenica da se Crkva u BiH već desetljećima nalazi u stanju straha i tjeskobe. Naime, prijetnje izvana i, napose, suprotstavljenosti iznutra urodile su, možda i nesvjesnim, ali stvarnim osjećajem ugroženosti i svojevrsne bespomoćnosti. Istina, takvu je dijagnozu teško potkrijepiti navodima iz službenih tekstova jer su, uglavnom, pisani pod vidom stanja kakvo bi trebalo biti ili kakvim se želi, a ne kakvo stvarno jest. Međutim, gotovo redovito pozivanje na povijesna stradanja[26] koje kao da je u vremenima zadnjega rata i poraća kulminiralo[27], rezultiralo je krivim uvjerenjem da su Crkvi u ovoj zemlji, ako ne dani, a ono godine ili desetljeća odbrojani. U takvome stanju duha Crkva se sve više navikava zauzimati svojevrstan obrambeni stav koji joj, s vremenom, postaje svojevrsnim uvjetnim refleksom i trebat će vremena da ga se oslobodimo. Koliko god moglo izgledati čudnim, u svjetlu rečenoga razumljivo je da se Crkva bolje snalazila dok joj je pristup društvenim događanjima bio onemogućen nego kada je, s demokratskim promjenama, dobila punu slobodu djelovanja u zamjenu za područje djelovanja. Ostaje otvorenim pitanje umješnosti vodstva Crkve i kakvoće vjere puka u vremenu izlaska iz sakristije. Usudio bih se ustvrditi da se vodstvo Crkve, vođeno bogobojaznošću i čovjekoljubljem više nego teološkom vizijom vlastite uloge ili nekim programom, u svome djelovanju nije iznevjerilo Evanđelju niti se ogriješilo o čovjeka. Međutim, ne bih se usudio ustvrditi da je dostatno prepoznalo znakove i zahtjeve vremena i do kraja izvršilo svoju ulogu na planu šire društvene zajednice u vremenima sveopće kušnje ljudskosti. Pod pojmom vodstva Crkve podrazumijevam i redovničke poglavare, iako vi, strogo gledano, niste dio hijerarhije! Na drugoj strani, valja priznati da tradicionalna vjera puka nije tome puku bila dostatnim nadahnućem i snagom za djelovanje u skladu s Evanđeljem, a vodeće političke i ideološke struje našle su se u svojevrsnome raskoraku. 

Zato se ne bih složio s, gotovo prevladavajućim, uvjerenjem da su aktualno stanje katoličkoga puka i položaj Katoličke crkve u bosansko-hercegovačkome društvu takvi kakvi jesu danas samo zbog neprijateljskog djelovanje drugih. A bojati se da bi ovakvo uvriježeno mišljenje moglo postati dodatnom zaprekom oslobađanju osjećaja ugroženosti i pozitivnome odnosu Crkve prema stvaranosti društva kojemu je pozvana sijati sjeme nove evangelizacije. 

4. Stanje bosansko-hercegovačkog društva 

U odnosu na bosansko-hercegovačko društvo, čini mi se potrebnim ukazati na jedno njegovo svojstvo zbog kojega su, protivno temeljnom evanđeoskom shvaćanju, klijali, nipošto bezazleni, i unutarcrkveni prijepori. Koliko god se bosansko-hercegovačko društvo s pravom moglo gledati prije svega kao složeno zbog svojih razlika i suprotstavljenosti, to nije jedini i za vjernika ne bi smio biti prioritetni vid i pristup tome društvu. Istina, negativno povijesno pamćenje, zločini ratova, nepravde i nasilja poraća kao i mira uvelike su zasjenile pozitivne strane i mogućnosti ovoga društva i dobrano usporavale pa i zaustavljale njegov napredak. Ljudi, čiju viziju svijeta istinski prožima i oplemenjuje vjera u Boga, ljubitelja čovjeka, razlike toga svijeta i njegovih društava, između ostaloga, prepoznaju i prihvaćaju kao izraz i potvrdu Božje dobrote. I to ne samo one nacionalne i kulturne razlike nego i vjerske. Prihvaćajući i pozitivno uvažavajući vjerske razlike, vjernik ne dokazuje samo spremnost poštivati čovjeka i njegovo dostojanstvo, nego potvrđuje vjerodostojnost i autentičnost svoje vjere. 

Uz ideološku netrpeljivost, nacionalnu zagriženost i socijalnu isključivost, političku i ekonomsku besperspektivnost, kontekst ovog društva u velikoj je mjeri danas opterećen i nejasnim i nedorečenim mjestom i ulogom vjere i religije. To je ostavilo i ostavlja previše prostora za ciljano svrstavanje vjerskih zajednica i Crkava među čimbenike negativnih naboja.[28] Budući da se zloporaba opravdanih razlika posve negativno odražava na svagdašnji život ljudi, sve veći broj građana ove zemlje počinje razlike vjere, pa i samu vjeru doživljavati kao nešto u sebi negativno. Za razliku od protuvjerskih i protureligijskih fenomena u zapadnoeuropskim sredinama čiji protagonisti odbacuju ideju Boga i transcendencije, u bosansko-hercegovačkom društvu sve se više javljaju protivnici Crkava i vjerskih zajednica koji brane čistoću ideje Boga od onoga što ovdje, prema njihovu shvaćanju, zastupaju i čine Crkve i vjerske zajednice.[29] I zbog toga smo, bojim se, sve više pred opasnošću u komunizmu svikle, samo izokrenute hipokrizije. Naime, tada se velik broj građana javno ponašao prema vjeri neodređeno, a privatno i u krugu obitelji živio je svoje vjersko uvjerenje. S padom komunizma skoro su se svi ti ljudi javno svrstali među vjernike, ali i zbog gore naznačenih razloga oni sve manje žive prema načelima vjere koju deklarativno ispovijedaju. 

Sve to zahtijeva pročišćenje mjesta i uloge vjere i religije u životu čovjeka i društva. Aktivna uloga Crkve tu ne bi smjela izostati. Bosansko-hercegovačko društvo je Crkvi izazov, ne samo zbog njezine potrebe i zahtjeva da se u njemu održi, nego i zbog naravi njezina poslanja. Jedno od temeljnih svojstava Kristove Crkve jest općeljudska otvorenost, uvažavanje i prihvaćanje različitosti. A u temelju je toga odnosa ona savršena ljubav kao poziv i izazov redovnicima, ali i svima koji u Krista vjeruju. Življenje i kršćansko djelovanje u nacionalno i, pogotovo vjerski, izmiješanome bosansko-hercegovačkome društvu mnogima je od nas postalo besmisleno, gotovo izdajnički. Međutim, bilo bi dostatno prisjetiti se samo najdirljivijih Isusovih pohvala vjere onih koji drugačije vjeruju (žena Feničanka, Samaritanac, Rimski satnik ...) pa da se prepozna važnost mjesta i uzvišenost poslanja Crkve u ovoj i zbog razlika vjere beznađem opustošenoj zemlji. K tome, kao da uporno zaboravljamo da smo mi potomci pogana. Bit će spasonosno ne budemo li i pređi! Tu bi nam mogla pomoći dobro shvaćena i ostvarena nova evangelizacija!


5. Unutarcrkvene rane – izazov novoj evangelizaciji 

Ako bi se morala izdvojiti prvotna zadaća Katolička crkve u BiH, a s njom i izazov novoj evangelizaciji pa s tim i redovnicima u njoj, bilo bi to, bez obzira na sve druge prioritete, nastojanje oko njezinoga ostanka i opstanka u ovoj zemlji. Bespredmetno bi bilo postavljati pitanja zašto su se Crkva i hrvatski narod našli u stanju u kojemu su danas i tražiti odgovore na ta pitanja. Mislim da nam je sam način postavljanja pitanja i davanja odgovora, i na planu unutarcrkvenih odnosa, već donio više štete nego koristi. Međutim, kako god se stvari promatrale i postavljale, ostaje činjenica da se broj katolika u BiH iz godine u godinu smanjuje. Primjerice, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji broj se katolika u 2012. godini smanjio za 3.055. Iz te činjenice proizlaze neke obveze za svakoga katolika i za Crkvu u cjelini. Ako je nova evangelizacija novi pogled na budućnost Crkve,[30] valja nam se pitati kamo usmjeriti taj pogled i na koji način djelovati? Uvjeren sam da Crkva ostanku i opstanku Hrvata katolika u BiH ne može kvalitativno doprinijeti isključivim i izoliranim nastojanjem oko ovoga cilja. Naime, ljudi iz ove zemlje, Hrvati katolici prije svih, ne bježe toliko od materijalne bijede, nacionalne i vjerske ugroženosti koliko od razloga te bijede i diskriminacije. U ovoj zemlji dovedene su u pitanje one općeljudske vrednote bez kojih život postaje jedva moguć. Zato i poslanje Crkve poprima svoju specifičnu težinu. U tome ozračju nova bi evangelizacija uključivala i nastojanje oko općeljudskih, a time i temeljeno evanđeoskih vrednota. Imamo li hrabrosti glasno kazati da naš kršćanski odnos prema čovjeku ne može biti uvjetovan trenutnim položajem što ga Hrvati i katolici imaju u ovoj zemlji, kao i to da naš odnos prema ovoj našoj domovini ne može biti vezan isključivo za političke odnose u njoj jer to, zasigurno, ne bi bilo u skladu s kršćanskom antropologijom i socijalnim naukom Crkve? Evanđeoski kvasac istine o čovjeku, koji bi novom evangelizacijom valjalo ponuditi, može i treba doprinijeti ljudskijim međuodnosima koji su preduvjet svih drugih odnosa. Svojim doprinosom kakvoći međuljudskih odnosa Crkva će doprinijeti ozdravljenju bosansko-hercegovačkoga društva, a time pomoći stvaranju uvjeta i za ravnopravniji položaj Hrvata katolika. Čini mi se da bi nam cjelovitije čitanje Evanđelja, to jest nova evangelizacija mogla pomoći shvatiti da se opće i posebno ne isključuju, nego dopunjuju i omogućavaju.[31] To će reći da naše evanđeosko zalaganje za dobrobit ove zemlje i ljudi u njoj ne umanjuje, nego konkretizira našu ljubav prema vlastitome narodu i doprinosi stvaranju uvjeta za njegov ostanak i opstanak! Jasno, kao što je strpljivost osnovno mjerilo snage, tako je i vjera mjerilo mudrosti. U ovom je kontekstu neophodno trajno se podsjećati na Isusovu pouku da budemo mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.[32] Bezazlenost nas osposobljava za otvorenost prema drugima, a mudrost uči da to ne može biti činjeno tako da bude na štetu ljubavi prema onome što jesmo i komu pripadamo. Nerijetko mi se čini da ne pravimo razliku između naivnosti i bezazlenosti! Upravo nam vrijeme rata i poraća to bolno pokazuje, kako na političkome, tako na crkvenome polju djelovanja. 

Međutim, da bi se kvalitetno angažirala u društvu i zasvjedočila općeljudske vrjednote Evanđelja i potvrdila vjernost sebi, Crkva bi svoje unutarcrkvene odnose, u duhu nove evangelizacije, morala sve više uskladiti s Evanđeljem. Nisu potrebne dubinske analize da bi se uočila potreba evangelizacije unutar crkvenih odnosa, uključujući i njihovu redovničku sastavnicu. Možda je potrebno puno više hrabrosti da bi se to priznalo! Našemu mentalitetu svojstveno je ne otvarati teška pitanja i ne dirati bolne rane. Barem ne tamo gdje bi to bilo potrebno i korisno i od strane onih čija je to prvotna zadaća. Ali ih, zato, s lakoćom otvaramo i po njima kopamo tamo gdje više šteti nego koristi. Veliki znak vjere i evanđeoske hrabrosti bilo bi nastojanje da se dogodi obrat, to jest da se teška pitanja otvaraju i u duhu vjere raspravljaju tamo gdje ih je moguće, ako ne rješavati, onda barem smisleno i s vjerom podnositi. Smatram sretnom okolnošću već ustaljenu praksu zajedničkih radnih susreta članova BK i Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH. To je mjesto na kojemu je potrebno i moguće raspravljati pitanja odnosa redovnika i biskupa ordinarija i davati odgovore na konkretne teškoće. Nema veće štete od one kada se dar bogatstva prometne u nesreću siromaštva! To se, možda, i može dogoditi bez osobne krivnje, ali nikako bez štete za opće dobro, u ovome slučaju za Narod Božji. Da bi se bogomdano bogatstvo očuvalo i dobro duša zaštitilo, trebat će svestranoga iskrenog nastojanja da bi se došlo do koncilskoga sklada između autonomije i uključenosti te poštovanja i prihvaćanja. Jedino je tako moguće ozdravljati od bahatosti i isključivosti na jednoj i podaništva i poltronstva na drugoj strani. 

Osim pitanja načelnoga odnosa redovnika prema dijecezanskome kleru koji, uvelike, registrira i prati modalitet i tonalitet odnosa redovništva i hijerarhije, zadnja desetljeća su izrodila i neke druge i drugačije odnose pred kojima se, opet poradi vjerodostojnosti, ne bi smjele zatvarati oči i ne otvarati usta. U ovome ratu kulminirala je jedna dodatna opasna podjela Crkve u BiH. To je ona regionalna koja je, za trenutak, gotovo nadrasla i potisnula onu između redovničkih i dijecezanskih svećenika. I dok je razlog onoj prvoj pseudocrkvene, ovoj drugoj je čisto političke naravi. U prvoj su se redovnice različito svrstale. U drugoj su, uglavnom, slijedile crtu razdvajanja. Povremeno iskrenje u medijima ukazuje na dubinu jaza. Ne vjerujem da bi ova podjela mogla biti otklonjena nekim sladunjavim pozivima, a još manje ishitrenim djelovanjem. Zasigurno će trebati vremena, a i izvanjske okolnosti će, uvjeren sam, sve više pozitivno djelovati. Međutim, pozitivan primjer i ciljano djelovanje crkvenih i redovničkih poglavara ne bi ostalo bez učinka. 

Želio bih ukazati na još jedan odnos unutar naroda Božjega a koji bi, vrlo brzo, mogao očitovati svoje negativne učinke i pretvoriti se u zapreku novoj evangelizaciji. A držim da su upravo redovnici i redovnice pozvani na tome području dati svoj pozitivan primjer. To je odnos klerika i posvećenih osoba, na jednoj, i laika, na drugoj strani te, još važniji, odnos muškaraca i žena! I u ovoj točci su nas učinci Sabora, kako oni pozitivni tako oni negativni, zaobišli. Ova Crkva ima još, ali bojim se, malo vremena da razvoj tih odnosa usmjeri u evanđeoskome duhu. 

Nakon što pokaže više pozornosti i zauzetosti za ova, čini mi se, temeljna pitanja ili, ako hoćete, opredjeljenja u kojima se dokazuje ljudska zrelost i crkvena ukorijenjenost, Crkva u BiH i redovnici u njoj moći će vjerodostojnije i plodnije provesti novu evangelizaciju na onim poljima i pitanjima na koja upućuju i upozoravaju smjernice opće Crkve i napose Poruka Sinode. U njihovu su središtu dva temeljna zahtjeva i cilja nove evangelizacije, a to su voditi muškarce i žene našeg vremena Isusu jer tako, kao kršćani, izvršavamo svoje temeljno poslanje i odgovaramo na potrebu oživljavanja vjere koja je u opasnosti zatamnjenja.[33] Redovnici će, po uzoru na božanskog Učitelja, u okviru ovoga temeljnog kršćanskog poslanja i služenja čovjeku naći snaga i prostora za svjedočanstvo povlaštene blizine i solidarnosti sa slabima, siromasima i onima koji su životom ranjeni. Time će, na najbolji način, potvrditi autentičnost življenja vlastitoga poslanja, ali i nove evangelizacije.[34] Nova evangelizacija u BiH ostala bi manjkavom ako bi u ovoj Crkvi ponestalo iskrenih zagovornika, a napose djelatnika praštanja i pomirenja među ljudima i narodima, ali i Crkvama i religijama. To će biti mučan i dugotrajan proces. Međutim, moralna je obveza živuće generacije snagom vjere otvarati taj proces. Žive rane mogu doticati samo oni u čijim srcima plamsa ljubav prema čovjeku. A ljubav uvijek nalazi načina koji raspršuje sumnje i otklanja nepovjerenje. Samo u ozračju iskrenoga prihvaćanja čovjeka, jer je čovjek – dijete Božje – moguće je otvarati, tako potrebne, prostore životnoga dijaloga s vjerama i kulturama. Ja bih ovo vidio kao specifično polje nove evangelizacije Crkve u BiH.


Zaključak 

Držim da bi Katolička crkva u BiH, a s njom i u njoj i redovnici, s posebnom pozornošću trebala prihvatiti upozorenje Poruke Sinode da je naša dužnost pobijediti bojazan vjerom, obeshrabrenje nadom i ravnodušnost ljubavlju.[35] Bojati se kako nema puno mjesta na kugli zemaljskoj na kojima ljudi toliko trebaju istinske vjere, čvrste nade i nepatvorene ljubavi kao u BiH. Ne poznajem ni jednu redovničku karizmu koja, na ovaj ili onaj način, ne bi sadržavala ovo troje. I površnim poznavanjem stanja Crkve u BiH, znam da ona bez redovnika ne bi bila u stanju ni izbliza odgovoriti ovomu duboko evanđeoskome pozivu. Tijekom susreta europskih i afričkih biskupa priupitao me jedan biskup za teškoće koje Crkva u BiH ima s redovnicima. Odgovorio sam mu da, između ostalih, imamo i pastoralnih nesporazuma s redovnicima. Ali sam nadodao da bismo imali puno više teškoća, pa i onih pastoralnih, kada ne bismo imali redovnika. Kao završetak ovih mojih natuknica o ulozi redovnika u novoj evangelizaciji, držim korisnim naglasiti ono što, zasigurno, svi znamo. A to je potreba veće svijesti o naravnoj međuovisnosti i skladu između punine života, snage i prosperiteta redovničkih zajednica i uspješnosti poslanja Crkve u BiH. Na temelju saborske nauke, teologija naglašava da je dobro Crkve svrha i najviše pravilo posvećenoga života[36] te da biskupi, promičući redovnički život, vrše svoju iskonsku pastoralnu zadaću.[37] Stoga je prvi preduvjet nove evangelizacije, ali i našega opstanka, izlazak iz lažne dileme da bi vodstvu Crkve bilo lakše bez redovnika, a redovnicima bez crkvenih pastoralnih normi koje ih obvezuju i biskupa kojima su u pastoralu posve podređeni. Naime, samo svijest o posvemašnoj međusobnoj upućenosti i identičnosti cilja može otkloniti napast da nam i Evanđelje postane sredstvo crkvene i društvene nadmoći pojedinaca ili zajednica. 

Katolička crkva u BiH i redovnici u njoj imaju, istina, tešku, ali slavnu prošlost. Nikome ne treba dokazivati da nam sadašnjost a, čini se, ni budućnost, bar za skoro vrijeme, neće biti vedrija. Ali prošlost uči da nam je Bog uvijek davao dostatno snage da se breme života iznese i baklja vjere preda dalje. Stoga mi se čini da bi našu novu evangelizaciju, u užemu, unutarcrkvenom značenju, valjalo shvatiti i prihvatiti kao obnovljenu vjernost našoj prošlosti tako da preraste u posredovanje postojanosti vjere otaca naraštaju njihovih sinova. To na još izraženiji način vrijedi za vas redovnike i redovnice. Ništa od karizmi vaših utemeljitelja nije danas manje potrebno čovjeku i Crkvi u BiH nego je to bilo u vremenima vašega nastanka. Valja to samo u duhu zahtjeva nove evangelizacije pretvoriti u življenje prema prilikama mjesta i vremena, i to s novim žarom, metodama i izričajima. 

_____________________________________________________________

[1]Usp. Pavao VI, Insegnamenti VI, Vaticano, 1969. str. 316.

[2]Usp. Benedikt XVI, Homilija na zatvaranju specijalne sinode biskupa Bliskog Istoka 24.10.2010. u: Oservatore Romano 25-26.10.201. str. 8.

[3]Usp. Benedikt XVI, Motu proprio Ubicumque et semper, na:

 http://www.vatican.va/holy_father/benedict_XVI/apost.letters/documents/hf_ben-XVI_apl_20100921_ubicumque-et-semper_it.htmll(10.09.2010)

[4]Pavao VI, Insegnamenti VI, str. 316.

[5]Usp. Homilija na Misi u svetištu Sv. Križa, u: AAS 71(1979.), 865.

[6]Poruka narodu Božjem s XIII. redovnog zajedanja Biskupske sinode, br. 2.

[7]Ivan Pavao II, Govor XIX. zasjedanju CELAMA, Port-au-Prince, 9. ožujka 1983., br. 3.

[8]Ivan Pavao II, Ulaskom u novo tisućljeće, KS, Zagreb, 2001, str. 37.

[9]Ivan Pavao Drugi, Nadolaskom trećeg tisućljeća, Zagreb, 1996. KS, str. 64, br. 57.

[10]Benedikt XVI, Homilija na misi svečanog otvaranja XIII. redovnog zasjedanja Biskupske sinode u Rimu, 7. listopada 2012.

[11]Kardinal D. Wuerl, Izvješće nakon rasprave na Sinodi, na: bitno.net

[12]Sinodabiskupa, Nuova evangelizzazione per la trasmissinoe della fede cristiana, Lineamanta n. 5 u: www.vatican.va/roman-curia/synod/documents

[13]Benedikt XVI, Ubicumque...(uvodni dio)

[14]Lineamenta ... br. 6.

[15]Ivan Pavao II, Ecclesiain Europa n. 2, u: AAS 95(2003.),650

[16]Poruka Božjem narodu …, br. 5.

[17]Isto, br. 10.

[18]Usp. Iv15, 13.

[19]Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem (Iv 10, 17).

[20]Apostolska pobudnica Posvećeni život, 110.

[21]S. Currò, Riflessionedeisuperiorimaggioridell'USG, Vita Consacrata e nuova evangelizzazione, u: Testimoni, 6/2012. i na: Vocazioni.net, str. 11.

[22]1 Kor 15, 13-14.

[23]S. Currò, Nav. dj., str. 6.

[24]Pavao VI, Evangeliinuntiandi, br. 69.

[25]Poruka Božjem narodu … br. 7.

[26] ... bosanki biskup ... zbog životne opasanosti ... prenio svoje sjedište u Đakovo ... Nakon oslobođenja Slavonije ispod turske vlasti ... stanje bosanskih katolika postalo je još nesnošljivije ... (Pastirska poslanica bosansko-hercegovačkih biskupa, Sarajevo 1981, str. 7 i 9)

Danas boravimo po šumama poput divljih zvijeri, pošto smo napustili pet glavnih samostana, jer nismo mogli nadonositi Turcima jela i pića ... Uvijek nas tuku, muče, vrše bezbrojna nasilja i zlostavljanja nad nama. (Fra Martin Brguljanin, 1655. Kongregaciji za raširenje vjere, u: Fra Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo-Zagreb, str.63-64)

Ni povijest Crkve, makar bila zapisana na tvrdi kamen, nije nam uspjela prenijeti poruku koliko je puta Crkva u Bosni i Hercegovini bila bacana u prah i pepeo i odrezivana poput mladice kad god je ponovno nicala iz skrivena korijena. Bila je to povijest borbe između života i smrti, nade i tjeskobe. ... svome smiraju ide još jedan težak i po posljedicama koban rušilački vihor u kojem smo ... stradali kao nikad dosada, nad nama se poput Damaklova mača, po tko zna koji put, njiše prijeteće pitanje našeg fizičkog opstanka. (Poslanica biskupa BKBiH, Sarajevo 26. siječnja 1995. u: Pastirske poslanice, izjave i apeli katoličkih biskupa BiH 1990-1997, Sarajevo 1997, str. 97 i 83)

[27]Usp. Poslanice biskupa BK BiH ... Sarajevo 1997. i 2009.

[28]... teško je promišljati religijsko i etičko, kada je u pitanju aktualnost bosanskohercegovačkog društva, a ne dati za pravo francuskom filozofu Janu Baudrillardu, koji kaže da je zlo potpuno prirodno, dok je postojanje dobra u sferi čuda. (D. Abazović, Religija u tranziciji, Sarajevo 2010. Rabic, str. 8)

[29]Vjera je ta koja spaja izvana, a razdvaja unutar BiH. Ondje, str. 10.

[30]Kardinal D. Wuerl, Izvješće nakon rasprave na Sinodi, na: bitno.net

[31]Usp. Mk 9, 40.

[32]Usp. Mt 10, 16.

[33]Poruka Božjem narodu … br. 2.

[34]Ondje, br. 12.

[35]Ondje, br. 5.

[36]J. Galot, Redovnici i obnova, Zagreb, 1973., str. 40

[37]Kongregacija za redovnike i ustanove posvećenog života i Kongregacija za biskupe, Mutuaerelationes, 9c, u: Enchiridionvaticanum, VI/603.