Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.

svjetovnim poslovima, primjerice, upravljanjem crkvenim dobrima, onda je prikraćen i zakinut angažman za svijet, zakinuto je njezino bitno poslanje. I u tom slučaju bližnji postaje mušterija, Crkva socijalna ustanova, a vjera se pretvara u puku etiku.

Dakle, želimo li svesti na jednu točku ono što je Papa mislio pod pojmom razsvjetovnjačenje, onda bismo mogli reći: Da bi Crkva bila slobodna za svijet i u svijetu, ne smije postati svijetom. Ona ne smije pridavati veće značenje ili važnost organizaciji i institucionalizaciji nego svome poslanju otvorenosti svijetu. U svome govoru u Freiburgu u Njemačkoj govorio je Papa o starozavjetnim levitima. Crkva mora postati levitska. Ona nema dijela u Obećanoj zemlji, Gospodin je naš dio, naša baština i čaša. Levijevo je pleme bilo siromašno bez tla i zemlje, ali time bijaše slobodno za služenje Bogu. Slobodan za Boga! Isto se tako i Crkva mora osloboditi svega suvišnoga i biti slobodna za svoje poslanje, za službu Bogu po Kristu u Duhu Svetome. Ona mora pobijediti vlastiti žal i siromaštvo današnjega čovjeka, ‘siromaštvo istine’, kako veli Benedikt.

2. Zaštitite prirodu i zaštitite čovjeka!

Tko bi mogao pomisliti da je Benedikt XVI. bio ‘zeleni’ papa? Njemu je stalo do očuvanja cjelokupnoga stvorenja, do očuvanja čovječanstva. Ne premislimo li na posve novim temeljima svoje ophođenje s prirodom, ne dospijemo li veoma brzo do umijeća suživota koje respektira savezništvo između ljudi i prirode, obitelj čovječanstva u opasnosti je da je nestane. Tim je ozbiljnim riječima upozoravao Benedikt u lipnju 2011. I u njemačkome Reichstagu – parlamentu – te je iste jeseni govorio kako se mora osluškivati jezik prirode i sukladno tomu davati svoj odgovor. Pod pojmom ‘prirode’ Benedikt podrazumijeva cjelovitost stvorenja. Ona obuhvaća sve stvorenje, uključujući i čovjeka. Stoga, pored klasične zaštite okoliša Papa traži i ‘humanu ekologiju’.

A to se očituje ponajprije u tome da čovjek iznovice nauči slušati glas svoje prirode, glas svoje savjesti. Ništa drugo ne znači ni Papin apel koji je uputio na istome mjestu, navodeći iz Staroga zavjeta Salomonovu molitvu Gospodinu da mu podari srce koje sluša. Upravo je to u zreniku. Molitva je to da čovjek sluša sebe, glas svoje savjesti, da slijedi glas savjesti i sukladno savjesti, savjesno djeluje. Kad je bio u Hrvatskoj rekao je da se savjest ne smije shvatiti u krivom smislu, naime, činiti što je koga volja. Savjest se ne smije ograničiti na područje subjektivnoga. I u tom slučaju za krizu Zapada nema više lijeka, a Europa je osuđena na trajno nazadovanje, pad u banalnost i anarhiju. Savjest jest mjesto slušanja, osluškivanja istine i dobra, mjesto gdje se čovjek odgovorno ponaša, gdje polaže odgovornost i račun spram Boga i čovjeka.

To je cjelovita ekologija koja ima goleme političke implikacije. U povodu svjetskoga dana mira – za Novu godinu 2007. – Benedikt je istaknuo da je trajno i posvemašnje razaranje okoliša i iskorištavanje prirodnih resursa rezultat nečovječnoga koncepta razvitka. Odveć dugo se polagala nada u to da će tehnika i gospodarstvo riješiti čovjekove probleme, a pritom se zaboravilo na čovjeka. Početkom 2010. rekao je: Želiš li promicati mir, sačuvaj stvorenje! Čovjek se ponašao i još uvijek ponaša spram stvorenja kao izrabljivač, eksploatator. Dakle, čovjek mora promijeniti svoj moralni koordinatni sustav da bi sačuvao prirodne resurse. Čovjek mora nadići logiku čistoga konzuma, on mora spoznati da postoji snažni međuodnos između sprječavanja šteta u okolišu i promicanja cjelovitoga razvoja samoga čovjeka – dakle, mora postojati snažni suodnos između ekologije okoliša i humane ekologije.

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.