Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.

na zajedničkim vrijednostima koje su u temeljima naše povijesti i naših tradicija. Europa ne smije zaboraviti ili pak zanijekati svoje kršćanske korijene. Oni su kvasac naše civilizacije na putu u treće tisućljeće. Kršćanstvo je iz dubine i u dubinama utisnulo svoj biljeg ovomu kontinentu, o čemu svjedoče tolike crkve, tolika zdanja, samostani… Vjera je ostavila prvenstveno svoje svjedočanstvo u nebrojenim ljudima koje je ta ista vjera pokretala stoljećima… Te je misli Benedikt izrekao za posjeta Mariazellu u rujnu 2007. I na kraju on se ne ustručava citirati J. Habermasa, filozofa koji se ne priznaje kršćaninom ni vjernikom. On veli: “Kršćanstvo je za normativno samopoimanje moderne bilo ne samo katalizator. Egalitarni univerzalizam iz kojega su proistekle ideje slobode i solidarnoga suživota jest neposredni slijednik i baštinik židovske pravednosti i kršćanske etike ljubavi. U supstanciji nepromijenjeno ta je baština trajno iznova kritički prihvaćana i nanovo interpretirana. I dandanas za to ne postoji nikakva alternativa”.

Glede društva, demokracija mora počivati na daleko solidnijim temeljima nego je to općeprihvaćeni konsenzus stranaka u parlamentu. Taj konsenzus može imati danas ovu, a sutra onu formu, oblik. Treba se uvijek orijentirati prema istini, prema moralu, prema konačnom dobru. Stoga razum treba kao korektiv vjeru, a vjera treba pročišćavajuću, katarzičnu ulogu razuma. To je, čini se, bila temeljna nakana cijeloga Benediktova pontifikata. Dovesti razum i vjeru u međusobni odnos, suodnos, u stanje dijaloga tako da pitanje istine ostane virulentno u društvu.

U svojoj homiliji u povodu beatifikacije kardinala Newmana u londonskom Hyde-Parku krajnje je realistično oslikao suvremeno stanje društva u Europi i svijetu: Nitko tko danas ovaj naš svijet promatra realističnim očima ne bi trebao misliti da kršćani mogu i nadalje živjeti kako su dosada živjeli ignorirajući jednostavno ozbiljnu krizu vjere koja je zahvatila naše društvo, ili živjeti u nadi da će tijekom kršćanskih stoljeća posredovana baština kršćanskih vrjednota i nadalje utjecati i oblikovati budućnost našega društva. Da, kršćanima je moguće uzeti sve, ama baš sve, ako ne budu prenosili s koljena na koljeno luč vjere. Kršćanske će vrijednosti ishlapjeti ili će ih jednostavno nestati, ne bude li osoba koje će danomice – posve konkretno – živjeti ili se odvažiti živjeti avanturu vjere i kršćanstva. Svatko je od nas pozvan svijet mijenjati i zauzimati se za kulturu života.

5. Obuzdajte kapitalizam!

Benediktova namjera nije protukapitalizam. On međutim upućuje veoma oštru kritiku u smjeru globalnoga tržišta i ekonomije, gdje profit vrijedi više od čovjeka, a vlastita korist više od zajedničkoga dobra. U svojoj socijalnoj enciklici Caritas in veritate (2009.) piše on o tobožnjim čudesima financijskoga svijeta koja trebaju generirati nenaravni i prema konzumu usmjereni rast. Iza svega krije se prometejska arogancija i avanturizam. Žongleri i konstruktori na financijskim tržištima okušavaju se u umijeću stvaranja svijeta – nekakva novoga, drugoga, umjetnoga svijeta koji se iscrpljuje u konzumu. Protulijek je samo sloboda koja nije samovolja, nego je postala čovječnijom, humanijom priznavanjem dobra i Dobroga koje svemu prethodi.

Sloboda treba dakle red, poredak. Ona je samo onda ljudska ako je to sloboda za dobro, prema dobru, ako se odjelotvoruje u dobru. Tržišno gospodarstvo treba pravila koja mu postavljaju granice da bi spriječile divljanje. Opijenost totalnom autonomijom u konačnici se usmjeruje protiv autonomna čovjeka. Benedikt je u to uvjeren. Tržište ne oslobađa nego zarobljuje ako se sve podredi profitu i uspjehu na tržištu. I sam čovjek u tom slučaju postaje produktom –

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.