Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.

pod cijenu pristojnosti, dostojanstva, istinitosti. I što je to napredak u čovječanstvu, u društvu? Adorno se zapitao, a Benedikt ga citira: Je li to napredak od praćke do megabombe?

I na južnoj kao i na sjevernoj hemisferi ljudi su izazvani shvatiti život kao solidarnu i radosnu zadaću. Naravno da raste odgovornost s mogućnostima s kojima društvo raspolaže. Sudbina siromaha jest pokazatelj mjere solidarnosti koja vlada ili koja se uskraćuje. Dok s jedne strane siromasi ovoga svijeta kucaju na vratima obilja, bogati svijet srlja u opasnost da zbog savjesti koja je postala nesposobna spoznati humano, čovječno, nije više kadra čuti to lupanje, to kucanje na svojim vratima. Stoga treba odgajati savjest, i upravo u tome nudi Crkva društvu svoj najautentičniji i dragocjeni doprinos.

I kad Benedikt poziva da društvo postupa obazrivo spram nevolja imigranata i azilanata, ili da se pruži ruka prijateljstva članovima svih religija i onih koji ne pripadaju nijednoj religija, time on ne zagovara nikakav specifični katolički moral. On samo naglašava što smo kao ljudi obvezni činiti, što je Crkva dužna u suvremenom svijetu. Samo tako smo kadri ovladati zakonitostima moderne i tržišta. I napokon, sa svim tehničkim i znanstvenim te gospodarskim umijećem u svijetu nije poraslo samo dobro. Narasle su se i mogućnosti zla, one su postale veće, i nadvijaju se poput oluje nad ljudskom poviješću. Vrijeme je za novu globalnu solidarnost i skromnost.

U Papinoj enciklici Spe salvi riječ je o nadi koja spašava, kojom smo spašeni. Nada u bolji svijet ne treba još više znanosti, ne treba više politike, gospodarstva, ekonomije, financija. Tako se ne će nikada poklopiti niti uspjeti jednadžba ovoga svijeta. Nama treba pravednost koja će biti pravedna i prema žrtvama prošlosti. Pitanje pravednosti jest pitanje vječnoga života, pitanje uskrsnuća svih. I stoga slika strašnoga suda nije slika zastrašivanja, nego slika nade. Bog je pravednost i on stvara pravednost. To je naša utjeha, to je naša nada. A molitva je najbolja škola nade. Nada nije pak nikakav čarobni napitak, nego kompas u životu.

6. Ne pretvarajte Crkvu u socijalnu udrugu!

Ponekad se čini da je Crkva postoji samo da bi obavljala neke društvene zadaće, da pomaže sirotinji, djeluje humano i karitativno, ili je nešto nalik debatnom klubu. Crkva nije, kako je isticao Benedikt XVI., nekakvo društvo ili udruga koja bi se brinula za čovjekove vjerske potrebe, te koja bi imala svoje ljudske ograničene ciljeve. Ne, nego Crkva povezuje čovjeka s Bogom, iskonom svih stvari. Stoga nas se veoma tiče Bog kao Stvoritelj, i stoga nosimo odgovornost za stvorenje. Crkva je najljepši Božji dar čovjeku i svijetu!

Crkva je nerijetko sklona politici i politiziranju, samopromatranju. Današnji papa Franjo veli, sklona je narcizmu, bavi se koječime, a ne vjerom. Benedikt zorno jasno: Nemojte smatrati strukturu sadržajem, ritualizirani monolog kršćanstvom! Prva značajka kršćanstva jest radost! Radost i ništa više! To je prvi raspoznajni znak u ranoj Crkvi. A jednom je zgodom rekao: Sve se više šire nezadovoljstvo i mrzovolja ako pojedinci uoče da se ne ostvaruju njihovi vlastiti, osobni površni i pogrješni pojmovi i predodžbe o Crkvi, ako misle da se ne ostvaruju vlastiti ‘snovi o Crkvi’.

U Europi trajno podižu svoj glas nekakve ‘reformske agende’; što bi trebalo učiniti, što bi se trebalo strukturalno promijeniti, što bi trebalo reformirati i sl. Pišu se Memorandumi, podižu se zahtjevi, skupljaju se potpisi, svećenici masovno otkazuju posluh biskupima. Benedikt preporučuje rad na vlastitom ‘ja’. Privlačno je samo ono kršćanstvo koje je radosno i vedro, opušteno, zanosno, strastveno. Kršćanstvo u kome je čovjek zaljubljen u Isusa Krista, zagledan u Krista. Svaka reforma Crkve započinje s reformom samoga sebe. Od sebe. Samo kad se dopustim osobno obnoviti, doprinosim također stvarno i obnovi same Crkve. Olako i

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.