Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.

lakoumno postupaju oni crkveni reformatori koji se stalno bave strukturama razvodnjavajući istodobno crkvene istine i dogme. Ima toga posvuda na teološkim fakultetima, napose u Njemačkoj.

Dok svi drugi ističu svoju prošlost, svoju dugovječnost, tradiciju i svoje predaje, dotle se – tako se čini – Crkva mora stidjeti svoje prošlosti samo da ne bi ispala u očima svijeta nesuvremena. Crkva može i mora biti ponosna na svoju tradiciju, svoj dugi put kroz povijest. Povijest jest puna plima i oseka, ali s druge strane, zašto uvijek upirati prstom samo u negativno? Primjerice, Crkva trinaestoga stoljeća bijaše bogata, ali i troma. Novi redovi – franjevci i dominikanci – dali su joj polet, evangelizacijski zamah, oni su doslovce vitalizirali, oživjeli Crkvu i njezin pastoral. Isto bi se dalo primijeniti i na suvremene pokrete, nove duhovne zajednice koje su nastale nakon Sabora. I danas se evanđelje treba navijestiti u svoj jednostavnosti i u svoj dubini i veličini, ponizno i svjedočki uvjerljivo. Takva kreativnost kadra je nadići silu teže čovjekovih navika i običaja. A cilj svega jest svetost. Svetost je radikalno življeno evanđelje pa se stoga danas moramo osmjeliti i s time pokušati”. Tako je Benedikt zborio u siječnju 2009. Od toga do danas ništa nije oduzeo. A mladima je stalno poručivao: Budite sveci novoga stoljeća!

Vjera se ne sastoji od nešto otrcanih i staromodnih pitanja koja novinari uvijek postavljaju: Ređenje žena, pitanje pilule, kontracepcije, pitanje pobačaja, pripuštanja sakramentima rastavljenih, pitanje celibata, imenovanja biskupa, ređenja oženjenih i sl. Ako se upustimo samo u te diskusije, zaboravljamo veličinu i snagu one vjere koja je stoljećima utiskivala svoj pečat Europi i svijetu. Ponovno nam trebaju škole molitve, klanjanja, u kojima raste kršćanska vjera i nada te radost. Povodimo li se za logikom svijeta, zapazit ćemo da svijet neprestance proizvodi nove strahove: Živimo u svijetu straha. Strah od bijede i siromaštva, strah od bolesti i patnje, strah od samoće, strah od nezaposlenosti, strah od smrti. Nihilistički mentalitet određuje naš svagdan.

Benedikt je kritizirao modernu da ne smije otkliziti u nihilizam i očaj. Isključivanje Boga iz javnosti napadaj je na čovjekov suverenitet. Kako spoznati istinu o sebi ako se cijeli život isključuje ili otklanja najdublja dimenzija čovjekova bića? Bog je temelj i izvor svih stvari, svega stvorenoga. Gdje je lijek? Promijeniti vlastito mišljenje, učiniti zaokret! Metamorfoza, prema Rim 12,1. Reći svijetu ‘ne’, to je, prema svetome Pavlu, koga citira Benedikt, obilježje zrele vjere, odrasle vjere.

7. Potražite tišinu, samoću!

Benedikt je oštrouman promatrač globalne scene. Dramatične su se stvari odvijale u posljednjim godinama i desetljećima. Čovjek nije ono što je nekoć bio. Benedikt čak govori o antropološkoj mutaciji koja se dogodila u čovjeku. Taj je izričaj upotrijebio prvi put u listopadu 2010., a pod tim je mislio otprilike sljedeće: Današnji čovjek nije kadar izdržati samoću ni tišinu. Ne podnosi šutnju ni samoću. Napose je to značajno za suvremeni mladi naraštaj. Među njima je prošireno raspoloženje da se svaki slobodni ili prazni trenutak mora ispuniti slikama ili glazbom. Taj je razvoj dosegnuo takvu razinu da se mora govoriti o nekakvoj mutaciji. Pojedinci nisu više sposobni proboraviti u šutnji ili tišini ni jedan jedini trenutak.

A šutnja je potrebna. Ona nije samo prostor za susret s Bogom. Ona omogućuje refleksiju, promišljanje, meditaciju, samokritiku, dosljednost, upornost. Sve veliko što su ljudi stvorili, rodilo se u šutnji. Benedikt gaji veliku mjeru slutnje da se čovjek duhovno urušava, da je u

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.