Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.

bijegu od samoga sebe, tražeći otklon od svega, živeći neprestano u buci, od trenutka do trenutka. Prošle godine, za Svjetski dan sredstava komunikacija, 12. svibnja, Benedikt se zauzeo krajnje snažno za ekosustav koji bi trebao uspostaviti ravnotežu između tišine i riječi, slika i tonova. Tišina je dragocjena da bi se promicala nužna sposobnost spram tolikih nadražaja te odgovora koje dobivamo. Čovjek biva bombardiran nebrojenim odgovorima na pitanja koja sebi nije nikada postavljao, na potrebe koje i ne osjeća. Stoga je nalog trenutka zaustaviti se, zašutjeti. Biti u stanju mirovanja, tihovanja (u pravoslavlju: hesihija).

Poznato je da nedostatak šutnje i tišine zna uzrokovati i gluhoću. Iskustvo je to onih koji posjećuju prebučne diskoteke. Benedikt se žali i na nagluhost spram Boga kao i na sklonost da se ostane gluhim za tjelesnu bol i patnju kao i za duhovne i moralne potrebe čovjekova života. To se ne smije događati među kršćanima. Ponekada i crkveni ‘pogon’ zna stvarati buku u svome djelovanju. Tišina je rijetka iznimka.

Cjeloviti ekosustav koji ima Benedikt pred očima treba obuhvaćati i odgajanje za tišinu i pounutrašnjivanje, za intimu. Danas se razumije samo ono bučno, glasno, preglasno. I napokon, tišina je u Benediktovoj perspektivi mjesto gdje može rasti i izrasti slabašna biljčica ovoga našega vremena – nada. Zorno je to prikazao u svojoj enciklici Spe salvi – Nadom ste spašeni, U nadi ste spašeni (2007). Da, upravo taj otklon od beznadnoga pogleda na svijet i Crkvu iziskuje osmjeljivanje da se čovjek upusti u tišinu, izdrži tišinu, potraži tišinu. Tišina nagrađuje onoga tko se u nju upusti čvrstim pouzdanjem, kako se Benedikt 2008. izrazio: Dobro pobjeđuje. Premda se ponekada čini da je dobro pobijeđeno tlačenjem i lukavstvom, ono ipak djeluje uistinu u tišini i skrovitosti te na duge staze donosi plodove.

Treba nam novi rječnik, novi jezik, da bi se moglo promijeniti i mišljenje te pripraviti put starom vjerovanju. Današnje postmoderno društvo boluje od svojih bolesti – klanjanja uspjehu, čistoj racionalnosti, veličanju tijela, ograničavanju i sužavanju čovjekova uma kao i religije, trijumfom apsolutne pa time i pogrješne autonomije, straha od istine.

Za pohoda Torinskom platnu – Sindone – Benedikt je usporedio našu epohu s Velikom subotom, nakon dvaju svjetskih ratova, koncentracijskih logora, holokausta, gulaga, nakon Hirošime i Nagasakija. Ono iznakaženo tijelo Raspetoga i Pokopanoga na platnu nam je zorno prikazano, veoma blisko. Platno govori, Platno samo postaje “riječ koju možemo osluškivati samo u tišini. Kako nam Platno govori? Ono nam zbori snagom krvi, a krv je život! Platno je ikona oslikana krvlju, rječito zbori krvlju bičevana, trnjem okrunjena i raspeta čovjeka čiji je bok proboden. Slika koja se utisnula u platno slika je mrtvaca, ali ona krv govori o njegovu životu. Svi tragovi krvi zbore rječito o ljubavi i životu”. Passio Christi – Passio hominis! – Patnja Kristova = Patnja čovjekova!

Govor Platna nadilazi, prekoračuje svoje granice, govor postaje krikom kad ga iz sebe istiskuje izmučena i raspeta osoba – stvor. Sveukupnost patnje transcendira govor. On smjera prema nadi, prema neizrecivomu. A patnja i nada – to nam želi poručiti Benedikt – stapaju se u jednu osobu, u osobu Isusa Krista. Tu se preklapaju.

8. Apostolska putovanja Benedikta XVI.

Svako od njih imalo je svoj specifični naglasak. Možda bismo trebali spomenuti ovdje glavne naglaske koje je uputio Papa za posjeta Hrvatskoj u lipnju 2011. Papa je naglašavao potrebu odgajanja i oblikovanja savjesti, jednoj od temeljnih misli kojoj se bio posvetio blaženi kardinal Newman. Ponovno moramo otkriti savjest kao mjesto gdje se osluškuje istina i dobro, kao mjesto odgovornosti spram Boga i čovjeka. Savjest nije nikakva bianco-mjenica za

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.