Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.

Na XIX. Saboru prezbitera Vrhbosanske nadbiskupije, koji je održan je, 10. travnja 2013. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, župni vikar iz Međugorja i glavni urednik Hercegovine franciscane dr. fra Tomislav Pervan održao je izlaganje na temu: „Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.“. Izlaganje prenosimo u cijelosti:

Koji su naglasci pontifikata Benedikta XVI.? Krajem veljače napustio je službu Vrhovnoga svećenika i povukao se u mir. Nije, prema vlastitim riječima, izišao iz Crkve, nego se zapućuje zajedno s Gospodinom prema novome vrhuncu, prema Taboru i Golgoti želeći provoditi zadnju etapu svoga životnoga hoda na ovoj zemlji u molitvi i promišljanju. Koje su značajke njegova pontifikata, na koje bismo ih točke mogli svesti?

Papa je Benedikt stalno – cijeloga svoga života naglašavao – da religija u svojoj biti nije opasnost po čovjeka, nego je ona uporište, utvrda istine, humanosti. Traganje za Bogom inspiriralo je najsmionije umove i donijelo svijetu blistave misli. Pojmovi grijeha i milosti, vječnosti i savjesti podarile su našemu biću dubinu. Vjera kao snaga bez koje bi život bio siromašniji, uži, hladniji. Vjeri – kršćanstvu dugujemo utopiju bratstva i jednakosti. Čista ovostranost stavlja čovjeku okove u kojima čami i kržlja.

Prečesto je Benedikt nazivan intelektualcem na Petrovoj Stolici. Međutim, čovjek i osoba kalibra jednoga Ratzingera ne da se staviti u nekakvu stezulju jednostavnim riječima, ne da se reducirati u nekakve šablone. Benedikt je više od intelektualca. Znanje i učenost nisu mu svrhom samima sebi i ne iscrpljuju se u dubokoumnim knjigama ni rasprama. Kršćanska vjera – tako je isticao stalno Ratzinger – nije znanje nego povjerenje i radost. Tko je iz dubine svoga srca radostan, tko je propatio a nije izgubio radost, taj nije daleko od Boga Evanđelja u kojemu prva riječ na pragu Novoga zavjeta glasi: Raduj se!

1. Ljubav prema svijetu

Njemu se stalno prigovara platonizam, strah i bijeg iz svijeta. A upravo je on glavni promicatelj zbilje kako je Bog ljubio svijet i iz ljubavi poslao svoga Sina da spasi, a ne da osudi svijet. Gnušanje i bijeg iz svijeta nisu kršćanske opcije. Primjer su tomu redovnici, sveci, benediktinci. Da, oni jesu stvarali nešto kao malu Božju državu na ovome svijetu, ali su išli među svijet i mijenjali svijet svojim spoznajama, iskustvom, bili su evangelizatori. Kršćanin ljubi svijet, on je zaljubljen u svijet u koji je smješten. I on treba taj svijet mijenjati snagom ljubavi. Mijenjati ga na dobro, prema Kristovoj slici. Kršćanski se Bog spustio u ovaj svijet jer ljubi ovaj svijet. Biti kršćaninom i katolikom – rekao je ljeti 2011. Benedikt – znači biti otvoren prema svijetu, znači ‘ljubiti svijet’, biti tolerantni, otvoreni jedni za druge. Crkva se s jedne strane mora razsvjetovnjačiti, ali to ne znači bježati iz svijeta, nego se – siromašna – otvoriti svijetu i tomu svijetu naviještati Isusa Krista. Kršćani se ne smiju dati nadmašiti u ljubavi prema svijetu ni od koga. Oni moraju biti otvoreni za potrebe svijeta. Oni moraju biti posvema u ovome danas, okrenuti svijetu, otvoreni za svijet.

I upravo ta služba bližnjemu jest istodobno služenje Stvoritelju. Ona se može ispuniti tek onda u totalnome poštenju ako Crkva ne postane iznovice svijet. Ona jest u svijetu, ali nije svijet. Dalo bi se reći: Liječnik koji se bavi samo svojim osobnim problemima, svojim slabostima i boljkama, koji se bavi samim sobom, ne može biti od koristi svojim pacijentima. A Crkva zna da je svijet nešto kao pacijent koji treba liječnika. Kršćani su pozvani biti sol zemlje, liječiti svijet, ali ne postati i svijet kao takav. Benedikt jasno prepoznaje opasnosti i gleda im u oči: Ako se Crkva upusti u svjetovne debate, ako se ona mjeri i daje voditi i savjetovati svjetovnim mjerilima, ako se daje strukturirati svijetom, ako se bavi odveć


svjetovnim poslovima, primjerice, upravljanjem crkvenim dobrima, onda je prikraćen i zakinut angažman za svijet, zakinuto je njezino bitno poslanje. I u tom slučaju bližnji postaje mušterija, Crkva socijalna ustanova, a vjera se pretvara u puku etiku.

Dakle, želimo li svesti na jednu točku ono što je Papa mislio pod pojmom razsvjetovnjačenje, onda bismo mogli reći: Da bi Crkva bila slobodna za svijet i u svijetu, ne smije postati svijetom. Ona ne smije pridavati veće značenje ili važnost organizaciji i institucionalizaciji nego svome poslanju otvorenosti svijetu. U svome govoru u Freiburgu u Njemačkoj govorio je Papa o starozavjetnim levitima. Crkva mora postati levitska. Ona nema dijela u Obećanoj zemlji, Gospodin je naš dio, naša baština i čaša. Levijevo je pleme bilo siromašno bez tla i zemlje, ali time bijaše slobodno za služenje Bogu. Slobodan za Boga! Isto se tako i Crkva mora osloboditi svega suvišnoga i biti slobodna za svoje poslanje, za službu Bogu po Kristu u Duhu Svetome. Ona mora pobijediti vlastiti žal i siromaštvo današnjega čovjeka, ‘siromaštvo istine’, kako veli Benedikt.

2. Zaštitite prirodu i zaštitite čovjeka!

Tko bi mogao pomisliti da je Benedikt XVI. bio ‘zeleni’ papa? Njemu je stalo do očuvanja cjelokupnoga stvorenja, do očuvanja čovječanstva. Ne premislimo li na posve novim temeljima svoje ophođenje s prirodom, ne dospijemo li veoma brzo do umijeća suživota koje respektira savezništvo između ljudi i prirode, obitelj čovječanstva u opasnosti je da je nestane. Tim je ozbiljnim riječima upozoravao Benedikt u lipnju 2011. I u njemačkome Reichstagu – parlamentu – te je iste jeseni govorio kako se mora osluškivati jezik prirode i sukladno tomu davati svoj odgovor. Pod pojmom ‘prirode’ Benedikt podrazumijeva cjelovitost stvorenja. Ona obuhvaća sve stvorenje, uključujući i čovjeka. Stoga, pored klasične zaštite okoliša Papa traži i ‘humanu ekologiju’.

A to se očituje ponajprije u tome da čovjek iznovice nauči slušati glas svoje prirode, glas svoje savjesti. Ništa drugo ne znači ni Papin apel koji je uputio na istome mjestu, navodeći iz Staroga zavjeta Salomonovu molitvu Gospodinu da mu podari srce koje sluša. Upravo je to u zreniku. Molitva je to da čovjek sluša sebe, glas svoje savjesti, da slijedi glas savjesti i sukladno savjesti, savjesno djeluje. Kad je bio u Hrvatskoj rekao je da se savjest ne smije shvatiti u krivom smislu, naime, činiti što je koga volja. Savjest se ne smije ograničiti na područje subjektivnoga. I u tom slučaju za krizu Zapada nema više lijeka, a Europa je osuđena na trajno nazadovanje, pad u banalnost i anarhiju. Savjest jest mjesto slušanja, osluškivanja istine i dobra, mjesto gdje se čovjek odgovorno ponaša, gdje polaže odgovornost i račun spram Boga i čovjeka.

To je cjelovita ekologija koja ima goleme političke implikacije. U povodu svjetskoga dana mira – za Novu godinu 2007. – Benedikt je istaknuo da je trajno i posvemašnje razaranje okoliša i iskorištavanje prirodnih resursa rezultat nečovječnoga koncepta razvitka. Odveć dugo se polagala nada u to da će tehnika i gospodarstvo riješiti čovjekove probleme, a pritom se zaboravilo na čovjeka. Početkom 2010. rekao je: Želiš li promicati mir, sačuvaj stvorenje! Čovjek se ponašao i još uvijek ponaša spram stvorenja kao izrabljivač, eksploatator. Dakle, čovjek mora promijeniti svoj moralni koordinatni sustav da bi sačuvao prirodne resurse. Čovjek mora nadići logiku čistoga konzuma, on mora spoznati da postoji snažni međuodnos između sprječavanja šteta u okolišu i promicanja cjelovitoga razvoja samoga čovjeka – dakle, mora postojati snažni suodnos između ekologije okoliša i humane ekologije.


Taj suodnos, to surječje tvori i srčiku Papine socijalne enciklike Caritas in veritate iz god. 2009. Knjiga prirode je jedna i nedjeljiva, i što se tiče čovjekova okoliša kao i života te područja seksualnosti, braka, obitelji i socijalnih odnosa, ukratko: cjelovita čovjekova razvitka. I što iz toga slijedi? Pobačaj, pokusi na embrijima, predimplantacijska dijagnostika, kloniranje i sl., isto su tako eksploatacija, otimačina i pljačka prirode kao i sječa kišonosnih šuma u Južnoj Americi.

Europski kontinent najprije se mora brinuti za povijesni, kulturološki i moralni identitet, a tek na drugom mjestu jest briga oko zemljopisnoga, gospodarskoga ili političkoga jedinstva i identiteta. Identitet koji počiva na cjelovitosti univerzalnih vrijednosti čemu je kršćanstvo utisnulo svoj neizbrisivi biljeg. Te vrijednosti tvore dušu europskoga kontinenta, te kršćanske vrijednosti moraju biti ‘kvasac’ sutrašnje civilizacije. Kako je moguće da današnji političari isključuju kršćanstvo iz spomena Europskoga ustava, kad su upravo kršćani bili u temeljima stvaranja Europske zajednice? Pa još uvijek se većina Europljana smatra kršćanima. Europa ja ne putu ‘apostazije od same sebe’, otpada od sebe. Ona niječe svoj identitet, događa se apostazija od Boga.

Zadaća je stvarati, graditi novu Europu koja je realistična, ne cinična, bogata idealima i lišena naivnih iluzija, Europu koja se inspirira vječnim i životvornim istinama Evanđelja.

3. Budite umjetnici života! Ne budite konformisti

Kršćani su umjetnici u oblikovanju života. Oni nisu konformisti. Za Benedikta XVI. ta su stajališta gotovo najvažnija služba koju kršćani vrše u odnosu na opće dobro, i to upravo u društvu gdje postoji zakon jačega, socijalni darvinizam, laktanje, karijerizam. Za Papu je ljepota gotovo bismo rekli središnja kategorija njegova mišljenja. Prozvan je Mozartom teologije, teološkim Mozartom. U listopadu 2010. on je značenje ljepote sažeo u bremenitu formulu: Ljepota je u zbilji velika čovjekova potreba. Ona je korijen iz kojega se rađa stablo našega mira te plodovi naše nade. Čovjek koji se nada, koji se ne da obeshrabriti, koji nastoji oko mira i žudi za pravednošću jest istodobno i čovjek koji se daje dotaknuti ljepotom – svejedno, je li riječ o ljepoti prirode ili ljepoti umjetnosti. Za Benedikta su obje ljepote dokaz za Božju opstojnost.

Čovjekovu ljepotu definira papa-teolog kao osobinu duše, sastavnicu čovjekova duha, a ne kao neki površni fenomen. Ne, on ne misli na ‘šminku’ niti misli na ‘kult čovjekova tijela’, nego promišlja o spoju istine i ljubavi. “Ljepota istine i ljubavi”, veli on, “mora pogoditi naše srce u dubini i učiniti ga čovječnijim”. Time svaka egzistencija – pa i ona na rubu, negdje u sjeni, u tjeskobi i nevolji, može biti lijepa. Svaki čovjek može od svoga života učiniti veliko umjetničko djelo, učinit sebe izvanrednim umjetnikom: Ljubav čini lijepim! Marijin odgovor jednom zgodom na upit: Zašto si lijepa? bijaše: Zato jer ljubim!

Takvo umijeće života vodi prema životu koji se ne prilagođava svijetu. Benedikt naglašava kako ljepota u kršćanskom duhu čovjeka imunizira protiv konvencionalnosti naših dana – primjerice, protiv zamamljivosti novca, slave, pljeska mnoštva. Prije nekoga vremena on se ovako izrazio: Ne želimo biti konformisti, prilagođeni, slavljeni. Ne želimo privid, nego istinu, i to nam pruža slobodu, i to istinsku kršćansku slobodu: Naime, biti slobodan od prisile ili nužde, htjeti se nekomu sviđati ili dopadati, ili pak govoriti onako što masa misli da bi moralo biti. Taj nekonformizam vodi do obnove čovjekova mišljenja i k humanizaciji svijeta. Drugim riječima: U kršćanstvu su podudarni dobro, istinito i lijepo, kršćanin ima maksimalnu slobodu spram svega što mu svijet nudi ili brblja.


Kršćani nisu konformisti! Ne suobličavati se ovomu svijetu, nego se preoblikovati, preobražavati prema slici Isusa Krista. Kršćanstvo je savez prijateljstva s Isusom Kristom, ono je zajedništvo mišljenja – mišljenja protiv struje vremena (mainstream). Kršćani se prepoznaju kao oni koji ne žele biti stalno hvaljeni, con-formes, prilagođeni. Ne želimo privid, nego istinu, a to nam daje slobodu, istinsku kršćansku slobodu, slobodu od nužde da se trajno nekomu sviđamo, da govorimo kako masa misli da bi moralo biti. Benedikt je znao ponavljati riječi velikoga reformatora sv. Petra Kanizija: Gle, dok Petar spava, Juda je budan!

U jednom obraćanju vjernicima rekao je Benedikt za sebe, ali se dade primijeniti i na sve nas: Da, imam svoje poslanje. Ja sam samo jedna karika na lancu, povezni element između osoba. Bog me nije uzalud stvorio. Trebam činiti dobro i dovršiti njegovo djelo ovdje. Na svome mjestu moram biti anđeo mira i propovjednik istine. Naime, bez potrebe, bez nagona da se pronađe istina, društvo se potkopava i doživljava svoju eroziju. Čovjek je u potrazi za Bogom. A potraga za Bogom iziskuje kulturu riječi, a knjige upućuju na putove prema riječi. Stoga su nužne škole… Samostan služi za obrazovanje, ‘eruditio’, formiranje i odgajanje pojedinca. I to uključuje i oblikovanje razuma, obrazovanje s pomoću koga čovjek preko riječi stiže do Riječi…

4. Ne potiskivati vjeru iz javnoga života

Vjera se ne smije minorizirati ili svoditi na privatnu stvar. Tko pokušava istisnuti vjeru iz javnoga diskursa, zapućuje se neobičnim putem, nepoznatim u povijesti čovječanstva. Potiskivanjem vjere u privatnu sferu Europa srlja u opasnost da ostane bez riječi na međunarodnoj pozornici. I na to je Benedikt upozoravao u svojim govorima pred odgovornim političarima. Istiskivanjem vjere, religije Europa se smješta u odnosu na druge svjetske kulture u status nekulture, prihvaćajući kao normu svoje vlastite kulture samo ono što funkcionira, što se dade izračunati i proračunati. Drugima je posve nevjerodostojno poimanje svijeta kao spremište podataka i tehničkih projekata. Posvuda u svijetu spada na čovjekovu zbilju i narav i duhovna, spiritualna dimenzija čovjeka. Stoga Benedikt upućuje apel političarima: Prozori se ponovno moraju otvoriti. Moramo ponovno naučiti služiti se širinom svijeta, nebom i zemljom, promatrati sve novim očima. Materijalizam nema niti može imati zadnju riječ.

Nekoć je Europa bila Zapad, izvorno kršćansko područje. Bude li se ustrajavalo na otklonu od kršćanstva, izokreće se vlastita povijest, nanovo se formira duša jednoga cijeloga kontinenta, i to u krivom smjeru. Stoga je Papa utemeljio Papinsko vijeće za novu evangelizaciju, stoga je i proglasio Godinu vjere. Nakana je Vijeća da Crkvi ponudi u njezinu poslanju ponajviše onim zemljama stare kršćanske tradicije posebnu pomoć, zemljama koje su spram Božje riječi postale ravnodušne, nagluhe, ako ne čak i neprijateljski raspoložene. U tome Papinu dokumentu riječ je i o nutarnjoj pustinji koja nastaje i širi se čim se čovjek smatra jedinim graditeljem vlastite prirode i vlastite sudbine. Godina vjere trebala bi u cijeloj Crkvi ponovno učiniti Boga prisutnim u ovome svijetu, a ljudima otvoriti pristup k vjeri.

Urušavanje vjere u mnogim je krajevima Crkve posljedica katastrofalnoga manjka u obrazovanju, i unutar ali i izvan Crkve. Crkva – zaključuje Benedikt – koja shvaća samu sebe ozbiljno mora shvatiti i prihvatiti s novim poletom sebe kao nositelja obrazovanja. Nekoć su redovnici punili žitnice i riznice svojih samostana. Danas je vrijeme ponovno ispuniti riznice i spremnike znanja novim znanjem. Za Benedikta je Europa bila oduvijek kontinent obrazovanja, dijaloga između vjere i znanja. Njegova je omiljena tema odnos vjere i razuma. “Europska kuća” – tako nazivamo zajednicu ovoga kontinenta – samo će onda biti za sve pravo mjesto obitavališta ako se bude gradila na solidnim kulturalnim i moralnim temeljima,


na zajedničkim vrijednostima koje su u temeljima naše povijesti i naših tradicija. Europa ne smije zaboraviti ili pak zanijekati svoje kršćanske korijene. Oni su kvasac naše civilizacije na putu u treće tisućljeće. Kršćanstvo je iz dubine i u dubinama utisnulo svoj biljeg ovomu kontinentu, o čemu svjedoče tolike crkve, tolika zdanja, samostani… Vjera je ostavila prvenstveno svoje svjedočanstvo u nebrojenim ljudima koje je ta ista vjera pokretala stoljećima… Te je misli Benedikt izrekao za posjeta Mariazellu u rujnu 2007. I na kraju on se ne ustručava citirati J. Habermasa, filozofa koji se ne priznaje kršćaninom ni vjernikom. On veli: “Kršćanstvo je za normativno samopoimanje moderne bilo ne samo katalizator. Egalitarni univerzalizam iz kojega su proistekle ideje slobode i solidarnoga suživota jest neposredni slijednik i baštinik židovske pravednosti i kršćanske etike ljubavi. U supstanciji nepromijenjeno ta je baština trajno iznova kritički prihvaćana i nanovo interpretirana. I dandanas za to ne postoji nikakva alternativa”.

Glede društva, demokracija mora počivati na daleko solidnijim temeljima nego je to općeprihvaćeni konsenzus stranaka u parlamentu. Taj konsenzus može imati danas ovu, a sutra onu formu, oblik. Treba se uvijek orijentirati prema istini, prema moralu, prema konačnom dobru. Stoga razum treba kao korektiv vjeru, a vjera treba pročišćavajuću, katarzičnu ulogu razuma. To je, čini se, bila temeljna nakana cijeloga Benediktova pontifikata. Dovesti razum i vjeru u međusobni odnos, suodnos, u stanje dijaloga tako da pitanje istine ostane virulentno u društvu.

U svojoj homiliji u povodu beatifikacije kardinala Newmana u londonskom Hyde-Parku krajnje je realistično oslikao suvremeno stanje društva u Europi i svijetu: Nitko tko danas ovaj naš svijet promatra realističnim očima ne bi trebao misliti da kršćani mogu i nadalje živjeti kako su dosada živjeli ignorirajući jednostavno ozbiljnu krizu vjere koja je zahvatila naše društvo, ili živjeti u nadi da će tijekom kršćanskih stoljeća posredovana baština kršćanskih vrjednota i nadalje utjecati i oblikovati budućnost našega društva. Da, kršćanima je moguće uzeti sve, ama baš sve, ako ne budu prenosili s koljena na koljeno luč vjere. Kršćanske će vrijednosti ishlapjeti ili će ih jednostavno nestati, ne bude li osoba koje će danomice – posve konkretno – živjeti ili se odvažiti živjeti avanturu vjere i kršćanstva. Svatko je od nas pozvan svijet mijenjati i zauzimati se za kulturu života.

5. Obuzdajte kapitalizam!

Benediktova namjera nije protukapitalizam. On međutim upućuje veoma oštru kritiku u smjeru globalnoga tržišta i ekonomije, gdje profit vrijedi više od čovjeka, a vlastita korist više od zajedničkoga dobra. U svojoj socijalnoj enciklici Caritas in veritate (2009.) piše on o tobožnjim čudesima financijskoga svijeta koja trebaju generirati nenaravni i prema konzumu usmjereni rast. Iza svega krije se prometejska arogancija i avanturizam. Žongleri i konstruktori na financijskim tržištima okušavaju se u umijeću stvaranja svijeta – nekakva novoga, drugoga, umjetnoga svijeta koji se iscrpljuje u konzumu. Protulijek je samo sloboda koja nije samovolja, nego je postala čovječnijom, humanijom priznavanjem dobra i Dobroga koje svemu prethodi.

Sloboda treba dakle red, poredak. Ona je samo onda ljudska ako je to sloboda za dobro, prema dobru, ako se odjelotvoruje u dobru. Tržišno gospodarstvo treba pravila koja mu postavljaju granice da bi spriječile divljanje. Opijenost totalnom autonomijom u konačnici se usmjeruje protiv autonomna čovjeka. Benedikt je u to uvjeren. Tržište ne oslobađa nego zarobljuje ako se sve podredi profitu i uspjehu na tržištu. I sam čovjek u tom slučaju postaje produktom –


pod cijenu pristojnosti, dostojanstva, istinitosti. I što je to napredak u čovječanstvu, u društvu? Adorno se zapitao, a Benedikt ga citira: Je li to napredak od praćke do megabombe?

I na južnoj kao i na sjevernoj hemisferi ljudi su izazvani shvatiti život kao solidarnu i radosnu zadaću. Naravno da raste odgovornost s mogućnostima s kojima društvo raspolaže. Sudbina siromaha jest pokazatelj mjere solidarnosti koja vlada ili koja se uskraćuje. Dok s jedne strane siromasi ovoga svijeta kucaju na vratima obilja, bogati svijet srlja u opasnost da zbog savjesti koja je postala nesposobna spoznati humano, čovječno, nije više kadra čuti to lupanje, to kucanje na svojim vratima. Stoga treba odgajati savjest, i upravo u tome nudi Crkva društvu svoj najautentičniji i dragocjeni doprinos.

I kad Benedikt poziva da društvo postupa obazrivo spram nevolja imigranata i azilanata, ili da se pruži ruka prijateljstva članovima svih religija i onih koji ne pripadaju nijednoj religija, time on ne zagovara nikakav specifični katolički moral. On samo naglašava što smo kao ljudi obvezni činiti, što je Crkva dužna u suvremenom svijetu. Samo tako smo kadri ovladati zakonitostima moderne i tržišta. I napokon, sa svim tehničkim i znanstvenim te gospodarskim umijećem u svijetu nije poraslo samo dobro. Narasle su se i mogućnosti zla, one su postale veće, i nadvijaju se poput oluje nad ljudskom poviješću. Vrijeme je za novu globalnu solidarnost i skromnost.

U Papinoj enciklici Spe salvi riječ je o nadi koja spašava, kojom smo spašeni. Nada u bolji svijet ne treba još više znanosti, ne treba više politike, gospodarstva, ekonomije, financija. Tako se ne će nikada poklopiti niti uspjeti jednadžba ovoga svijeta. Nama treba pravednost koja će biti pravedna i prema žrtvama prošlosti. Pitanje pravednosti jest pitanje vječnoga života, pitanje uskrsnuća svih. I stoga slika strašnoga suda nije slika zastrašivanja, nego slika nade. Bog je pravednost i on stvara pravednost. To je naša utjeha, to je naša nada. A molitva je najbolja škola nade. Nada nije pak nikakav čarobni napitak, nego kompas u životu.

6. Ne pretvarajte Crkvu u socijalnu udrugu!

Ponekad se čini da je Crkva postoji samo da bi obavljala neke društvene zadaće, da pomaže sirotinji, djeluje humano i karitativno, ili je nešto nalik debatnom klubu. Crkva nije, kako je isticao Benedikt XVI., nekakvo društvo ili udruga koja bi se brinula za čovjekove vjerske potrebe, te koja bi imala svoje ljudske ograničene ciljeve. Ne, nego Crkva povezuje čovjeka s Bogom, iskonom svih stvari. Stoga nas se veoma tiče Bog kao Stvoritelj, i stoga nosimo odgovornost za stvorenje. Crkva je najljepši Božji dar čovjeku i svijetu!

Crkva je nerijetko sklona politici i politiziranju, samopromatranju. Današnji papa Franjo veli, sklona je narcizmu, bavi se koječime, a ne vjerom. Benedikt zorno jasno: Nemojte smatrati strukturu sadržajem, ritualizirani monolog kršćanstvom! Prva značajka kršćanstva jest radost! Radost i ništa više! To je prvi raspoznajni znak u ranoj Crkvi. A jednom je zgodom rekao: Sve se više šire nezadovoljstvo i mrzovolja ako pojedinci uoče da se ne ostvaruju njihovi vlastiti, osobni površni i pogrješni pojmovi i predodžbe o Crkvi, ako misle da se ne ostvaruju vlastiti ‘snovi o Crkvi’.

U Europi trajno podižu svoj glas nekakve ‘reformske agende’; što bi trebalo učiniti, što bi se trebalo strukturalno promijeniti, što bi trebalo reformirati i sl. Pišu se Memorandumi, podižu se zahtjevi, skupljaju se potpisi, svećenici masovno otkazuju posluh biskupima. Benedikt preporučuje rad na vlastitom ‘ja’. Privlačno je samo ono kršćanstvo koje je radosno i vedro, opušteno, zanosno, strastveno. Kršćanstvo u kome je čovjek zaljubljen u Isusa Krista, zagledan u Krista. Svaka reforma Crkve započinje s reformom samoga sebe. Od sebe. Samo kad se dopustim osobno obnoviti, doprinosim također stvarno i obnovi same Crkve. Olako i


lakoumno postupaju oni crkveni reformatori koji se stalno bave strukturama razvodnjavajući istodobno crkvene istine i dogme. Ima toga posvuda na teološkim fakultetima, napose u Njemačkoj.

Dok svi drugi ističu svoju prošlost, svoju dugovječnost, tradiciju i svoje predaje, dotle se – tako se čini – Crkva mora stidjeti svoje prošlosti samo da ne bi ispala u očima svijeta nesuvremena. Crkva može i mora biti ponosna na svoju tradiciju, svoj dugi put kroz povijest. Povijest jest puna plima i oseka, ali s druge strane, zašto uvijek upirati prstom samo u negativno? Primjerice, Crkva trinaestoga stoljeća bijaše bogata, ali i troma. Novi redovi – franjevci i dominikanci – dali su joj polet, evangelizacijski zamah, oni su doslovce vitalizirali, oživjeli Crkvu i njezin pastoral. Isto bi se dalo primijeniti i na suvremene pokrete, nove duhovne zajednice koje su nastale nakon Sabora. I danas se evanđelje treba navijestiti u svoj jednostavnosti i u svoj dubini i veličini, ponizno i svjedočki uvjerljivo. Takva kreativnost kadra je nadići silu teže čovjekovih navika i običaja. A cilj svega jest svetost. Svetost je radikalno življeno evanđelje pa se stoga danas moramo osmjeliti i s time pokušati”. Tako je Benedikt zborio u siječnju 2009. Od toga do danas ništa nije oduzeo. A mladima je stalno poručivao: Budite sveci novoga stoljeća!

Vjera se ne sastoji od nešto otrcanih i staromodnih pitanja koja novinari uvijek postavljaju: Ređenje žena, pitanje pilule, kontracepcije, pitanje pobačaja, pripuštanja sakramentima rastavljenih, pitanje celibata, imenovanja biskupa, ređenja oženjenih i sl. Ako se upustimo samo u te diskusije, zaboravljamo veličinu i snagu one vjere koja je stoljećima utiskivala svoj pečat Europi i svijetu. Ponovno nam trebaju škole molitve, klanjanja, u kojima raste kršćanska vjera i nada te radost. Povodimo li se za logikom svijeta, zapazit ćemo da svijet neprestance proizvodi nove strahove: Živimo u svijetu straha. Strah od bijede i siromaštva, strah od bolesti i patnje, strah od samoće, strah od nezaposlenosti, strah od smrti. Nihilistički mentalitet određuje naš svagdan.

Benedikt je kritizirao modernu da ne smije otkliziti u nihilizam i očaj. Isključivanje Boga iz javnosti napadaj je na čovjekov suverenitet. Kako spoznati istinu o sebi ako se cijeli život isključuje ili otklanja najdublja dimenzija čovjekova bića? Bog je temelj i izvor svih stvari, svega stvorenoga. Gdje je lijek? Promijeniti vlastito mišljenje, učiniti zaokret! Metamorfoza, prema Rim 12,1. Reći svijetu ‘ne’, to je, prema svetome Pavlu, koga citira Benedikt, obilježje zrele vjere, odrasle vjere.

7. Potražite tišinu, samoću!

Benedikt je oštrouman promatrač globalne scene. Dramatične su se stvari odvijale u posljednjim godinama i desetljećima. Čovjek nije ono što je nekoć bio. Benedikt čak govori o antropološkoj mutaciji koja se dogodila u čovjeku. Taj je izričaj upotrijebio prvi put u listopadu 2010., a pod tim je mislio otprilike sljedeće: Današnji čovjek nije kadar izdržati samoću ni tišinu. Ne podnosi šutnju ni samoću. Napose je to značajno za suvremeni mladi naraštaj. Među njima je prošireno raspoloženje da se svaki slobodni ili prazni trenutak mora ispuniti slikama ili glazbom. Taj je razvoj dosegnuo takvu razinu da se mora govoriti o nekakvoj mutaciji. Pojedinci nisu više sposobni proboraviti u šutnji ili tišini ni jedan jedini trenutak.

A šutnja je potrebna. Ona nije samo prostor za susret s Bogom. Ona omogućuje refleksiju, promišljanje, meditaciju, samokritiku, dosljednost, upornost. Sve veliko što su ljudi stvorili, rodilo se u šutnji. Benedikt gaji veliku mjeru slutnje da se čovjek duhovno urušava, da je u


bijegu od samoga sebe, tražeći otklon od svega, živeći neprestano u buci, od trenutka do trenutka. Prošle godine, za Svjetski dan sredstava komunikacija, 12. svibnja, Benedikt se zauzeo krajnje snažno za ekosustav koji bi trebao uspostaviti ravnotežu između tišine i riječi, slika i tonova. Tišina je dragocjena da bi se promicala nužna sposobnost spram tolikih nadražaja te odgovora koje dobivamo. Čovjek biva bombardiran nebrojenim odgovorima na pitanja koja sebi nije nikada postavljao, na potrebe koje i ne osjeća. Stoga je nalog trenutka zaustaviti se, zašutjeti. Biti u stanju mirovanja, tihovanja (u pravoslavlju: hesihija).

Poznato je da nedostatak šutnje i tišine zna uzrokovati i gluhoću. Iskustvo je to onih koji posjećuju prebučne diskoteke. Benedikt se žali i na nagluhost spram Boga kao i na sklonost da se ostane gluhim za tjelesnu bol i patnju kao i za duhovne i moralne potrebe čovjekova života. To se ne smije događati među kršćanima. Ponekada i crkveni ‘pogon’ zna stvarati buku u svome djelovanju. Tišina je rijetka iznimka.

Cjeloviti ekosustav koji ima Benedikt pred očima treba obuhvaćati i odgajanje za tišinu i pounutrašnjivanje, za intimu. Danas se razumije samo ono bučno, glasno, preglasno. I napokon, tišina je u Benediktovoj perspektivi mjesto gdje može rasti i izrasti slabašna biljčica ovoga našega vremena – nada. Zorno je to prikazao u svojoj enciklici Spe salvi – Nadom ste spašeni, U nadi ste spašeni (2007). Da, upravo taj otklon od beznadnoga pogleda na svijet i Crkvu iziskuje osmjeljivanje da se čovjek upusti u tišinu, izdrži tišinu, potraži tišinu. Tišina nagrađuje onoga tko se u nju upusti čvrstim pouzdanjem, kako se Benedikt 2008. izrazio: Dobro pobjeđuje. Premda se ponekada čini da je dobro pobijeđeno tlačenjem i lukavstvom, ono ipak djeluje uistinu u tišini i skrovitosti te na duge staze donosi plodove.

Treba nam novi rječnik, novi jezik, da bi se moglo promijeniti i mišljenje te pripraviti put starom vjerovanju. Današnje postmoderno društvo boluje od svojih bolesti – klanjanja uspjehu, čistoj racionalnosti, veličanju tijela, ograničavanju i sužavanju čovjekova uma kao i religije, trijumfom apsolutne pa time i pogrješne autonomije, straha od istine.

Za pohoda Torinskom platnu – Sindone – Benedikt je usporedio našu epohu s Velikom subotom, nakon dvaju svjetskih ratova, koncentracijskih logora, holokausta, gulaga, nakon Hirošime i Nagasakija. Ono iznakaženo tijelo Raspetoga i Pokopanoga na platnu nam je zorno prikazano, veoma blisko. Platno govori, Platno samo postaje “riječ koju možemo osluškivati samo u tišini. Kako nam Platno govori? Ono nam zbori snagom krvi, a krv je život! Platno je ikona oslikana krvlju, rječito zbori krvlju bičevana, trnjem okrunjena i raspeta čovjeka čiji je bok proboden. Slika koja se utisnula u platno slika je mrtvaca, ali ona krv govori o njegovu životu. Svi tragovi krvi zbore rječito o ljubavi i životu”. Passio Christi – Passio hominis! – Patnja Kristova = Patnja čovjekova!

Govor Platna nadilazi, prekoračuje svoje granice, govor postaje krikom kad ga iz sebe istiskuje izmučena i raspeta osoba – stvor. Sveukupnost patnje transcendira govor. On smjera prema nadi, prema neizrecivomu. A patnja i nada – to nam želi poručiti Benedikt – stapaju se u jednu osobu, u osobu Isusa Krista. Tu se preklapaju.

8. Apostolska putovanja Benedikta XVI.

Svako od njih imalo je svoj specifični naglasak. Možda bismo trebali spomenuti ovdje glavne naglaske koje je uputio Papa za posjeta Hrvatskoj u lipnju 2011. Papa je naglašavao potrebu odgajanja i oblikovanja savjesti, jednoj od temeljnih misli kojoj se bio posvetio blaženi kardinal Newman. Ponovno moramo otkriti savjest kao mjesto gdje se osluškuje istina i dobro, kao mjesto odgovornosti spram Boga i čovjeka. Savjest nije nikakva bianco-mjenica za


etički egoizam ili individualizam, savjest ne spada u područje subjektivnoga. Savjest nije proizvoljnost. To je snažno isticao kard. Newman. U Hrvatskoj je Papa javno zagovarao savjest što je oblikuje Crkva. Samo takva savjest može jamčiti istinski slobodno i pravedno društvo. Kvaliteta društvenoga i javnoga života, kvaliteta demokracije zavisi uvelike od te ‘kritičke’ točke – od savjesti. Crkva se mora truditi oko odgoja savjesti jer samo tako može najbolje služiti društvu i ponuditi svoj autentični i dragocjeni doprinos. I svima poručuje: Djelujte tako – vi krštenici, vi kršćani – kako vam savjest nalaže, savjest koja se trajno oblikuje na Pismu, Predaji, prema Crkvi. I samo tako je moguće nadići krizu Zapada, samo onda postoji nada za budućnost. Znamo do čega je vodila i odvela nesavjesnost, neslušanje savjesti u 20. stoljeću.

Papa je gorljivi zagovornik istine. On veli: Nihilisti niječu postojanje bilo kakve istine, a fundamentalisti postuliraju istinu nametnutu silom. Makar imaju različita ishodišta i makar su udomaćeni u posve različitim kulturalnim surječjima, i nihilizam i fundamentalizam slažu se u jednome – naime, u opasnome prijeziru čovjeka i njegova života – te u konačnici, prijeziru samoga Boga.

U mjeri u kojoj se gubi smisao i osjećaj za grijeh rastu osjećaji krivnje u čovjeku. Današnji je čovjek spreman oprostiti sam sebi i najgore prijestupe i zločine, ali on istodobno ne živi sretnijim životom. On sam sebe ekskulpira, ali nije sretniji. Osmjelimo se živjeti životom koji nam nudi Isus Krist, osmjelimo se živjeti vjeru. Ne dajmo se zavesti pričama kako je vjera zastarjela. Zastarjeli su i propali – bankrotirali – svi oni materijalistički modeli života, svi pokušaji živjeti život bez Boga, svi životni projekti bez Boga.

Za papu Pavla VI., te kritike upućene na njegov račun, rekao je: Papa koji danas ne žanje kritike, nije ispunio svoju zadaću spram ovoga svijeta i stoljeća. Ako se sve u životu iscrpljuje u ovostranosti, onda se duša nema čime hraniti. Duša se hrani onim što se ne vidi, što se ne da izmjeriti, što se ne da poznanstveniti ili pretvoriti u neku vrijednost. Duša se hrani Bogom u molitvi. Stoga trebamo trajno njegovati nutarnje organe, duhovni trening. A Crkva je najljepši Božji dar ovomu svijetu! Isusa ćemo pronaći samo u Crkvi. Tu nam se on otkriva. Isus se objavljuje svakomu od nas u mjeri u kojoj ga ljubimo. Ljubav prema Isusu nije nekakva emocionalna ili osjetilna, nego djelatna, ona vodi u poučljivost Isusovoj riječi, učenika čini milim Ocu. U skladu s time, Otac i Isus dolaze se trajno nastaniti kod učenika.

9. Benediktovo odreknuće

Papa Benedikt je odstupio. Odrekao se službe. Mnogi će reći, ‘rezignirao’. Resignare – riječ se može shvatiti u dvostrukom smislu. Ili kao klonuti duhom, nemati više snage, obeshrabreno napustiti položaj, odstupiti. Ili pak kao re-signare, ponovno signirati, potpisati (upravo kao i lectio: re-lectio-relecture). Iznovice dati potpis pod nešto što je već čovjek učinio jednom u životu. Staviti potpis pod svoje životno djelo, ponovno staviti popis pod svoje krštenje, svoje svećeništvo, svoje poslanje. Papa nije rezignirao, nije kapitulirao pred zadaćama ili pak kurijalnim kaosom koji se nagomilao i kulminirao u aferi Vatileaks. To je medijski, profani pristup onomu što je Papa učinio, čisto profane špekulacije ili svjetovni vidik njegova čina odreknuća.

Možemo reći, Papa se odrekao krajnje svjesno, suvereno svoje službe koja ima pridjevak Servus servorum Dei. On zna što čini, on zna da je Krist Gospodin Gospodar svoje Crkve, da on to ostaje do kraja vremena i svijeta. Učinio je revolucionarni, epohalni korak, iskorak, i time je pokazao svoju duhovnu veličinu, pa rekli bismo i nadmoć. Od učitelja je postao


istinskim svjedokom. U nutarnjoj slobodi savjesti koja pred Božjim licem donosi velike odluke, u čistoći i poniznosti, poimajući i Petrovu službu kao službu, a ne vladanje ili gospodarenje, upravo u Isusovu duhu i nakani.

Za svoga posljednjega Angelusa rekao je da ga Gospodin zove na Brdo, da se ondje zajedno s Mojsijem i Ilijom posveti molitvi, meditaciji, kontemplaciji i promišljanju. Nije to bijeg, nego nova odgovornost, ne povlači se iz Crkve, naprotiv. Tko ne vjeruje da Bog djeluje u povijesti, tko ne vjeruje u Božju zbiljnost, tko ne vjeruje u snagu molitve, sve mu se te riječi mogu činiti kao pobožne fraze u, svjetovnim rječnikom govoreći, koncernu zvanu Crkva. A povlačenje u molitvu može se činiti kao rezignacija nekoga tko se razočarao ili bankrotirao.

Tek se u svjetlu vjere može dovidjeti Papin korak kao snažni znak kojim Papa potvrđuje snagu riječi kojom je cijeloga života nastupao. Bio je i ostao osoba tihe, ali snažne riječi. Osoba koja je živjela ono što je govorila, što je naučavala i propovijedala, a to je: Isus Krist je Gospodin i Gospodar u svojoj Crkvi; u njega je imao uvijek povjerenja, on mu je bio uvijek oslonac, uvijek je imao djetinju vjeru u Boga koji djeluje u povijesti.

Papa ne odlazi – prema vlastitim riječima – u mirovinu, nego želi posvetiti svoj hodočasnički put na zemlji molitvi i promišljanju. A cijeli mu je život bio tako plodonosan i u teološkom, literarnom i svećeničkom smislu. Bez snage molitve svaki život nužno mora bankrotirati. Bez Bogo-služja ne znamo čemu bi trebala i mogla još služiti naša Crkva. Bez molitve Crkva nikomu i ničemu ne služi. Molitva nas spašava od posvjetovnjačenja, poistovjećivanja sa svijetom, molitva uključuje Boga u sve, Boga kao čimbenika povijesti i života. Stoga kontemplativni redovi nisu skupine danguba ili lijenčina, bjegunaca iz svijeta, nego su oni mostograditelji između Neba i Zemlje.

Koja bijaše temeljna nakana Benediktova pontifikata? Htio je kročiti neopozivim putem dijaloga, bratstva i prijateljstva sa svima, sa židovskom braćom, s muslimanima i islamom, htio je dijalogizirati s istaknutim likovima duhovne scene, s osobama iz sekulariziranoga ili pak agnostičkoga ozračja. Htio je staviti u žarište svoje misli i svih svojih nastojanja pitanje Boga, živoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu, koji nam je u Isusu Kristu podario svoje biće i lice. Htio je staviti to kao središnju zadaću našega vremena. Benedikt je htio obnoviti Crkvu ne izvana nego iznutra, učiniti je iznutra prijemljivom za Gospodina, Gospodinu suobličenu, a ne prilagodbom svijetu.

Stoga je naglašavao produbljeno slušanje riječi, lectio divina, a pogotovo kroz ljubavni odnos s Isusom Kristom u slavlju euharistije i euharistijskom klanjanju. Mistična duhovnost i otvorenost u poniznosti prema Bogu i čovjeku. On živi ih prihvata Božje ljubavi i iskustva te iste ljubavi u Isusovoj osobi te vraća vjeri temeljnu protežnicu radosti. Predanje Kristu u osvjedočenosti da samo na taj način čovjek nalazi samoga sebe. Mladima poručuje: Osmjelite se biti žarki, gorljivi sveci, u čijim očima i srcima zrači Kristova ljubav donoseći svijetu svjetlo. On nam poručuje da istinu ne dokučujemo samo umom nego da nas istina formira, vodi, sili, prožima, da u nama istina bude moćna te tako osvoji svijet. Istina je pak Isus Krist.

Međugorje, u travnju 2013.

Dr. fra Tomislav Pervan


 

 

Nalazite se ovdje: Naslovna Dokumenti Prikaz života i djela pape Benedikta XVI.