Bijeg u Egipat - o mudrosti neosigurana života

Anđeo se Josipu u snu ne javlja kao idila za koju se može oduševiti. On ga uvijek iznova poziva na djelovanje. Bog nam ne šalje samo snove. On želi da i mi sami ispružimo ruku i dopustimo da njegov san o nama postane stvarnost. Povijest očovječenja kako nam ju pripovijeda Matej pokazuje nam da moramo uvijek iznova ustati da bismo napredovali na svome putu samoizgradnje. Anđeo od Josipa koji spava traži da još jednom krene na put. U Betlehemu je on već u tuđini. Moglo bi se pomisliti da je radostan, jer sada se može opet vratiti natrag u svoj zavičaj Nazaret. No anđeo mu Gospodnji javlja u snu i traži od njega: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem“ (Mt 2,13). I Josip ustaje i bježi s Djetetom i njegovom majkom u Egipat. Egipat je u Izraelu značio mjesto utočišta za progonjene. Isus je već kao dijete prognanik koji mora poći u tuđu zemlju, ovisiti o gostoprimstvu ljudi. Ali Egipat je i zemlja čarobnjaštva koja se crkvenim ocima čini osobito bezbožnom. Isus - tako misle crkveni oci - već je svojim rođenjem posvetio i pogansku zemlju Egipat. Dotaknuo je i preobrazio ono što je strano i bezbožno.

Josip se u tuđini može pouzdati samo u svoje snove u kojima anđeo Gospodnji uvijek iznova dolazi k njemu i pokazuje mu put kojim treba ići. Ne može se pouzdati u svećenike i pismoznance. Nema zavičaja u sinagogi. Ali, unatoč tomu, nije beskućnik i nije bez Božjega vodstva. Bog uvijek iznova šalje Josipu svoga anđela da mu pokaže što će činiti. U ovome Matejevu prikazu otkrivamo veliku mudrost. Ondje gdje smo neosigurani, bez zavičaja, bez oslonca u svojoj obitelji, ondje nas prati anđeo. Usred neosiguranosti našega života Božji nam anđeo dariva oslonac i jasnoću. U snu nam govori kako je s nama, prijeti li nam još uvijek opasnost. Kad se u nama rodi Bog, kad dođemo u dodir s tom novošću koju Bog u nama stvara, često ćemo se osjetiti kao u tuđini. Neshvaćeni od ljudi vlastite okoline. Moramo tada poći u nutarnji azil sve dok nam ne postane jasno kamo naš put vodi. Potrebno nam je odvajanje prije nego se ponovno mognemo vratiti u zajednicu onih koji su nam poznati. Ali nam je potrebno i vrijeme da ojačamo kao i dijete Isus toliko, da se bez straha od progona mognemo nastaniti u Nazaretu u Galileji. Galileja se smatra poganskom zemljom, zemljom u kojoj izmiješani stanuju Židovi i pogani. To je slika našega života u kojemu se ljudsko miješa s božanskim, pobožno s bezbožnim, monotonija svakodnevice s blagdanskom radošću. Ondje, usred naše svakodnevice, mora božansko Dijete rasti, ondje moramo i mi autentično živjeti, bez ugroženosti od strane Heroda, a da ne budemo potiskivani glasom vlastitoga Nad-ja u onome pravcu koji protuslovi našemu prvotnom Sebi.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Poklon mudraca

U Matejevu evanđelju nisu pastiri ti koji se klanjaju Djetetu, nego mudraci, zvjezdoznanci, tumači snova, muževi s Istoka, izdaleka, predstavnici pogana. Tradicija je u njima vidjela kraljeve. To su tri kralja jer predstavljaju tri čovjekova područja: tijelo, dušu i duh, odnosno razum, osjećaje i volju. To su kraljevski ljudi, svjesni svoga dostojanstva. Pa ipak se klanjaju božanskomu Djetetu jer u njemu prepoznaju nešto što njima nedostaje. U ovome Djetetu zasjao je sam Bog. A kad u nekome čovjeku zasja Bog, onda taj čovjek stvarno postaje onaj koji treba postati, postaje neiskvarena i jedinstvena slika Božja, jedinstven i neponovljiv izraz Boga u svijetu. Pravi kralj je onaj u kome vlada Bog. Kad Bog u nama vlada, mi smo tada slobodni od vlasti naših raspoloženja i strasti, ni jedan čovjek nema tada nad nama nikakve vlasti, mi tada ne ovisimo ni o kome, tada smo stvarno kraljevski ljudi. Mudraci nalaze Dijete i padaju ničice da mu se poklone. I rasprostiru pred nj svoje blago: zlato, tamjan i smirnu. U njihovim darovima postaje jasno tko je Marijino Dijete. To je kraljevski sin. Njemu pripada zlato. Zlato upućuje na sjaj koji okružuje kralja. Sam Bog je u ovome Djetetu postao čovjekom. Božanskomu Sinu pripada tamjan koji se diže k nebu i nad našim životom otvara nebo. A ovo dijete je i Spasitelj. Ono će spasiti ljude, prije svega od rane koja ih najviše pritišće, od rane smrti. To predstavlja smirna, lijek iz raja koji može izliječiti sve naše rane.

Ova tri mudraca pokazuju i to tko smo zapravo mi, koji je san Bog sanjao o nama. Mi smo kraljevski ljudi, kraljevski sinovi i kraljevske kćeri. Kralj je onaj koji živi sam umjesto da živi po drugome, koji sam vlada umjesto da njime vladaju drugi. Kralj je cjelovit čovjek, koji stoji za se i u sebi. A mi smo po Božjemu utjelovljenju u samome Isusu Kristu postali božanski ljudi. Bog je preobrazio našu smrtnu narav. Mi smo u svojoj dubini jedno s Njim. U tome je naša prava bit. Jer nas je Bog u rođenju svoga Sina pobožanstvenio, mi se više ne trebamo ponašati kao bogovi koji se postavljaju iznad ljudi. I više nije potrebno trčati ni za kakvim bogovima. Božanski život je u nama. Mi smo duboko u svojoj duši već na cilju. Tu se tamjan naše čežnje uzdiže k nebu u kojemu smo uistinu kod kuće. A naš poziv i jest u tome da liječimo rane. Mi ne možemo ozdraviti ranjene ljude vlastitom snagom. Ali Bog nas je obdario Kristovim Duhom koji ozdravlja, da možemo ispuniti Njegovo poslanje: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“ (Mt 10,8).

Anselm Grün, Živjeti božićno

Josipov san

Božićni se anđeo u Matejevu evanđelju pokazuje na sasvim drukčiji način. Tu nema sjaja koji obasjava Isusovo rođenje. Anđeo se javlja Josipu u snu. Josip ne shvaća što se dogodilo s njegovom zaručnicom Marijom. Ona je trudna, ali ne s njim. Ako bi htio udovoljiti Zakonu, Josip bi ju morao predati na sud. Za nju bi to značilo sigurnu smrt. No, Josip je pravedan. On ne želi ispuniti Zakon, nego opravdati svoju zarčnicu. Zato razmišlja kako da ju potajice otpusti. Ali tada mu se u snu javlja anđeo Gospodnji i govori mu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se k sebi uzeti Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Mt 1,20). Anđeo tumači događaj koji razum ne može shvatiti. Pokazuje Josipu pravu stvarnost. I traži od Josipa da ne otpusti Mariju, nego da je uzme k sebi. Anđeo traži poslušnost od Josipa. „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“ (Mt 1,24). Anđeo će se uvijek iznova javljati Josipu u snu. I Josip će činiti samo ono što mu anđeo bude rekao, sve dok Marijin Sin ne bude dostatno jak, toliko jak da mu nitko više neće moći raditi o glavi.

Bog i nama uvijek iznova šalje svoga anđela da nam u snu pokaže kako će se naš put dalje odvijati. U snu nam se javlja anđeo ponajprije onda kad u nama nastaje nešto novo, kad se nastojimo približiti izvornomu Božjemu snu. Tada sanjamo djecu. Ali ponekad u snu zapostavljamo djecu. Ne odnosimo se pažljivo prema njima. Anđeo nam u Djetetu obećava da ćemo doći u dodir s onom izvornom slikom koju je Bog odsanjao o nama. I opominje nas da se pobrinemo za to da ni jedan Herod više ne vreba na njega. Da ga čuvamo i hranimo sve dok se ono ostvari u nama, i sve dok nas više ni jedna izvanjska sila ne mogne odvojiti od ovoga nutarnjega djeteta. Da bi se božansko Dijete rodilo u nama potreban je anđeo u snu i naša poslušnost. Tada će ono što nam obećava anđeo postati u nama tijelo i prožeti naš život.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Životinje uz jaslice - o mudrosti neznatnih

Od najranijih vremena u svakim jaslicama vidimo vola i magarca. Već je Origen mjesto 1,3 u Izaije tumačio u odnosu na Isusovo rođenje: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“. Dok su ljudi slijepi za tajnu Božjega očovječenja, osjećaju ove dvije životinje da se tu, u Djetetu u jaslama, sam Bog vidljivo pojavio. Magarac, na kome jaše Bileam, vidio je anđela koji mu je zatvorio put, jer je put bio previše strm (usp. Br 22). Magarac predstavlja stvorenje koje volju Božju shvaća bolje nego čovjek svojim razumom. Magarca držimo tvrdoglavim. Franjo govori o svome tijelu kao o bratu magarcu. Tijelo vrlo često izmiče vlasti razuma. Ali ono ima profinjen osjećaj za ono što je za nas u redu. Tijelo želi postati hram Božji, jaslice, u kojima će se roditi božansko Dijete. Tijelo nam signalizira kad smo nagrdili sliku koju je Bog o nama imao. Ono se javlja za riječ kad Božji anđeo stane na naš put, da nas očuva od strmine puta, od puta u bolest i smrt.

Vol simbolizira miroljubivost i dobroćudnu snagu. On je znak naše vitalnosti i snage, naše nagonske naravi i područja čovjekovih instinkata. Ako božansko dijete u jaslama promatramo samo svojim razumom, tada ne shvaćamo da ono u nama traži prostor zaštite. Mnoge legende pripovijedaju da vol i magarac svojim dahom griju Dijete da ne ozebe. Oni su kao majčinski zaštitni prostor za božansko Dijete. Moramo biti u dodiru s magarcem i volom u sebi, sa svojim tijelom, sa svojom vitalnošću, s područjem svojih nagona i instinkata. Inače se ništa istinsko ne može u nama roditi. Inače Bog u nama ne može postati čovjekom. Bog utjelovljenjem svoga Sina želi prožeti sva područja našega tijela i naš duše. Ali On to može jedino ako sa sobom u jaslice uzmemo vola i magarca i ako od ovih dviju životinja naučimo da naše tijelo ima svoju vlastitu mudrost, da su i naši instinkti i nagoni mudri i često bolje od našega razuma shvaćaju tajnu preobrazbe u očovječenju Isusa Krista.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Sjaj anđela

Pastiri ne samo da čuju poruku anđela. Oni ga smiju i gledati. „Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja“ (Lk 2,9). Pastiri su zaslijepljeni sjajem anđela. Oni ne vide anđelov lik, nego sjaj koji anđeo širi. Oni su ovijeni sjajnim anđelovim svjetlom. Ne vide ništa određeno što bi mogli točno prosuditi. Njihove u oči, naprotiv, rasvijetljene. U njima je sve svijetlo. Oni usred noći vide. Gledaju tajnu Boga i tajnu svijeta. Otvaraju im se oči i oni vide svjetlo Božje usred noći svoga života. Njihova noć se preobrazuje. Božje svjetlo sjaji u njihovoj tami. Oni u ovome svjetlu već gledaju svoje izbavljenje. Ne moraju više tapkati u mraku kao slijepci. Oči su im se otvorile. Mogu spoznati istinitost da je Bog uz njih, da im je Bog poslao svoga anđela, da je Božje svjetlo jače od svake tame.

Anđeo ne smije nedostajati ni na jednome božićnom prikazu. On jednostavnu događaju daje božanski sjaj. Tumači što se dogodilo tu u ovome jednostavnom rođenju Djeteta u jaslama. Djeca se rađaju svaki dan. A često se rađaju u sličnim bijednim okolnostima kao i tada u betlehemskoj štali. Tek anđeo uranja ovaj svakodnevni događaj u božanski sjaj. Božić nije nikakva idila za kojom bismo uvijek iznova čeznuli jer nam obećava nešto od čarobnosti djetinjstva. Božić, kako nam ga prikazuje ovaj Lukin prizor anđela, događa se usred naše svakodnevice, ondje gdje obavljamo svoj posao, ondje gdje smo uz svoja stada, gdje čuvamo ono što nam je Bog povjerio, gdje pozorno i brižno činimo ono što nam je naređeno. Ali ako kao pastiri bdijemo, ako odbacimo snivanje svojih iluzija, ako se probudimo za stvarnost, tada možemo vidjeti anđela koji nas prati i u našoj svakodnevici. Anđeo Gospodnji nam hoće protumačiti što se iz dana u dan događa na nama i u nama. Hoće nas upozoriti na pravu stvarnost. To, što izvana vidimo, nije sve. Naš posao, naši odnosi, naše brige i nastojanja, to je realnost. Ali iza toga sjaji Božji sjaj. Bog se rodio u nama. Bog se utjelovio u nama. On je u očovječenju svoga Sina postao nerazdvojivo jedno s nama. Njegovo svjetlo sjaji u našoj tami. Njegova dobrota sjaji u našemu neraspoloženju. Njegova ljubav struji upravo ondje gdje se osjećamo kruti i suhi. Samo moramo kao i pastiri - usred snivanja našega života - uvijek iznova otvoriti oči da bismo prepoznali Gospodnjega anđela koji je uz nas. On će nam navijestiti radost da Božji sjaj prosijava i naš život.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Pastiri na poljanama - o umijeću slušanja i divljenja

Dok Marija povija svoje dijete u pelene i polaže u jasle, pastiri na otvorenu polju bdiju uz svoja stada (Lk 2,8). Pastiri postaju prvi glasnici Božjeg očovječenja. Zašto upravo pastiri? Farizeji su pastire smatrali grješnicima i prezirali ih. Grci su pak pastirima pripisivali poseban osjećaj za božansko Dijete. Pastiri koji čuvaju svoja stada, koji se brinu za životinje, očito imaju i osjećaj za prostor koji treba božansko Dijete. Oni ga hrane i uza nj bdiju, kao što čuvaju noćnu stražu kod svojih stada. Usred noći, kad drugi spavaju, oni su budni. Osluškuju u noć, ne dolazi li vuk koji bi rastrgao njihove ovce, ili razbojnik koji bi se prišuljao da ukrade ovcu. Pastiri su ljudi koji slušaju. Oni osluškuju šumove noći. Uho nikad ne spava. Ono je čak i u noći aktivno i sluša. Slušati - misli Joachim-Ernst Berendt - je ženska kvaliteta, suprotna gledanju koje je tipično muško. U slušanju primamo ono što se nudi našim ušima. Tako su oni koji slušaju očito pripravniji primiti i božansko Dijete koje se u njima hoće roditi.

Za pastire se kaže da čuvaju noćnu stražu. U noći, kad jedva možeš vidjeti, oni se sasvim pouzdaju u svoje uši. Osluškuju u noć. Tako su oni slika čovjeka koji sluša. Čovjek koji sluša otvoren je za novo koje mu se priopćuje. On se otvara neočekivanomu. Točno osluškuje što mu se nudi. Heidegger govori o poslušnome, o onome koji je poslušan u osluškivanju, koji je pažljiv, koji nije rastresen i u sebi rastrgan, nego je pri sebi.

Potrebno je ovo pozorno slušanje, da bi se čule nečuvene poruke Božjega očovječenja, da bi se razabralo ono nečuveno iz riječi koje anđeo govori pastirima. Slušanje je za Grke najaktivnije osjetilo. Osjećaji dolaze preko slušanja. Tako u pastirima raste radost koju im navješta anđeo. Oni moraju najprije čuti, prije nego mognu tajnu očovječenja i vidjeti svojim očima.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Dijete u jaslama

Anđeo navješćuje pastirima: „Naći ćete novrođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2,12). Dk ljudi zatvaraju svoej kuće pred božanskim Djetetom životinje ustupaju svoje jasle. Životinje uzmiču. Osjećaju da se tu događa tajna jednog rođenja, da jedna majka treba ležaj za svoej dijete. Ljudi se ne daju zbuniti tim stranim parom koji tu traži svratište. Ima bezbroj bajki u kojima se nekomu čovjeku najavljuje posjet Boga. Muškarac ili žen uređuju marljivo svoju kuću i kuhaju najbolje jelo koje žele ponuditi. Zatim čitav dan čekaju na Božji dolazak. Ali Bog ne dolazi. Umjesto toga navrati siromašan mladić s ulice. Bude odbijen, jer bi poremetio lijepo pripremljen stol. Pojavljuje se prosjak. Ali i on bude odbijen, jer bi omeo Božji posjet. I stara, pomoći potrebna žena, ne dobiva ništa od tolikoga jela. Razočaran ode čovjek ili žena u krevet. A onda se u snu javlja Bog i otkriva da je dolazio tri puta, ali je uvijek bio odbijen. Ljudi koji su u doticaju sa svojom instinktivnom stranom, ne razmišljaju dugo. Oni primaju onoga koji upravo treba pomoć. I tada smiju doživjeti da je Bog bio onaj komu su otvorili svoju kuću.

Dijete u jaslama pokazuje kako je Bog svoj san o čovjeku sanjao na sasvim drukčiji način, nego što su to očekivali ljudi. Dijete se ne rađa u palači, nego u štali. Ono nema meka nebeskog kreveta, nego tvrde jasle. Na Djetetu ne vidiš božanskog dostojanstva. Ono je bespomoćno. Potrebno ljudske naklonosti. Treba ga napojiti i nahraniti. Kad gledamo Dijete u jaslama, slutimo kako izgleda Božji san o nama. Ondje gdje smo na kraju, gdje smo upali u slijepu ulicu, gdje se osjećamo neshvaćenima i odbiejnima i odbačenima, upravo se ondje Bog hoće u nama roditi. Ondje gdje ne želimo pogledati unutra, na području naših nagona, u ponorima naše duše, gdje je u nama hladno i kruto, ondje su u nama pripravljene jaslice u koje Bog hoće položiti Sina da se i u nama rodi, da bi za nas postao čovjekom, koji će nas osloboditi iz ropstva, iz nutarnje tamnice naših prisila i naših idealnih slika, da nas spasi, oslobodi za čovjeka o kome je Bog sanjao kad je sanjao o nama.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Štala kao mjesto rođenja

Isus se rodio u štali, „jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). Umjetnici su tamo od srednjega vijeka s posebnom ljubavlju prikazivali štalu u kojoj se rodio Isus. Očito ih je slika štale jako potresla. I za švicarskoga psihologa Carla Gustava Junga je štala važan simbol. On je smatrao da čovjek uvijek iznova mora misliti na to da je samo štala ta u kojoj se rađa Bog, a ne palača koju bi rado ponudio Bogu. Ondje gdje su smještene životinje, ondje se događa Isusovo rođenje. Ondje gdje stanuju ljudi, gdje se osjećaju kod kuće, vrata su zatvorena. Štala predstavlja ono područje u nama u kojem stanuju životinje, to znači instinkti, nagoni, vitalnost, spolnost. Ovo „životinjsko“ područje najradije bismo skrili od sebe i od ljudi. Stidimo ga se. Jer ne ovladavamo ovim područjem. Ono nije čisto. Ne miriši ugodno. Nije kmijski očišćeno. I kad ju se očisti, štala još uvijek zaudara na izmet i mokraću. To najradije ne bismo osjećali to nam je teško. Ali Bog se hoće upravo tu u nama roditi.

Bog ne nalazimo u prvome redu ondje gdje radimo, gdje smo se udomili, gdje pozivamo druge ljude, nego u našoj štali. To od nas traži stav poniznosti. Potrebna je odvažnost otvoriti Bogu vlastitu štalu. Samo ako pred Boga stavimo sve što je u nama, Bog će ući u nas. Neće se zadovoljiti s time da stanuje samo u lijepo očišćenim gostinjskim sobama. On želi sići i u naše dubine. Želi rasvijetliti i naše tame. Na božićnim slikama svjetlo koje dolazi od božanskog Djeteta obasjava štalu i sve uranja u blago svjetlo. Tamo gdje leži božansko Dijete, tamo je sve ljudsko, dobrostivo i dobro.

Anselm Grün, Živjeti božićno

 

 

 

U potrazi za domom - potraga za svratištem

Opasku evanđelista Luke da za Mariju i dijete nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7) prihvatila je pučka pobožnost u svojim igrama i pjesmama o traženju prenoćišta. Očito je pučka duša osjetila da Marija i Josip dijele sudbinu mnogih izbjeglica i prognanih koji traže dom i slično su odbijeni kao što se to dogodilo tada prije više od 2000 godina. Upravo nakon Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj je bila popularna pjesma: „Tko to kuca?“ U sudbini Isusovih roditelja ponovno su se našli mnogi ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta. Mislili su da će kod svojih sunarodnjaka naići na razumijevanje. Ali ovi su vidjeli samo svoje potrebe. Ovo mora još teže pogoditi ljude koji su odbačeni iz jedne druge kulture, a traže svratište.

Svratište (njem. Herberge) izvorno znači mjesto na koje se može skloniti vojska, na kome vojska nalazi zaštitu pred neprijateljem i prostor na kome je moguće crpiti novu snagu. Svratište je obećanje da ćemo u našim nutarnjim borbama uvijek iznova naći dom u kojemu ćemo se osjećati zaštićeni. Naše očovječenje traži dom. Potreban nam je prostor zaštite, u kojemu nezaštićeno dijete možesigurno rasti. Potrebno nam je mjesto na kojemu se možemo ukorijeniti da bismo se razvili iznutra. Ujedno nam traženje svratišta pokazuje da smo kao Marija i Josip na putu, da smo hodočasnici koji nemaju trajna boravišta. Svratište koje nam ovdje na zemlji pruža zaštićenost, uvijek je samo svratište na neko vrijeme. Upućuje nas na vječno svratište koje nam dariva Bog na kraju našega zemaljskoga puta. Jer smo svi hodočasnici, traženje svratišta Isusovih roditelja nas poziva da ljudima na putu ponudimo svratište, u kojemu će za neko vrijeme počinuti od nutarnjih borbi, u kojemu će se roditi i rasti njihovo nutarnje dijete dok ne nastavi put očovječenja i ne pronađe svoj vlastiti put.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Rođenje u tuđini

Luka nm govori o Isusovu rođenju kao o rođenju na putu, kao o rođenju u tuđini. Luka je Grk. On Božje očovječenje u Isusu Kristu shvaća na grčki način. Za njega je Isus božanski putnik koji dolazi s neba da putuje zajedno s nama i uvijek iznova nas podsjeća na našu božansku jezgru. On nam otkriva da smo ne samo ljudi ove zemlje, nego ujedno i ljudi neba, koji smo kao i Isus na putu, sve dok i mi ne budemo uzeti u nebo. Slika putovanja javlja se već kod Isusova rođenja. Roditelji moraju poći na put. Iz Nazareta, svoga zavičaja u Galileji, moraju poći da se u Betlehemu upišu u listu poreznih obveznika. I ondje doživljavaju sudbinu stranaca: Za njih nema mjesta u svratištu. Domovi ljudi su za njih zatvoreni. Isusovo rođenje u tuđini za Luku je slika našega života. Živimo ovdje na zemlji, ali mi ovdje nismo konačno kod kuće. Naša domovina je u nebu. Domovi ljudi za nas su preuski. Dom naše duše je širi. U nama stanuje Bog koga nije moguće na silu smjestiti ni u kakav ljudski stan. Ali tamo gdje je u nama Bog, tamo je dom. Tuđina o kojoj Luka govori tako drastično, postaje odjednom središte svijeta. Anđeli se pojavljuju i pjevaju pohvale Božjoj Slavi i pjesmu o miru koji nastaje na zemlji kad Bog u nama nađe prostora. Na Božić kitimo svoje domove kako bismo izrazili da je naša tuđina postala dom, jer sam Bog stanuje među nama, jer se čak sam Bog hoće u nama roditi. Ako je s nama Bog, tada možemo biti kod sebe doma, tada se nad zemljom otvara nebo, tada se nebo i zemlja dodiruju već tamo gdje smo mi.

Anselm Grün, Živjeti božićno

 

 

Pojavilo se čovjekoljublje Božje

Poslanica Titu izražava tajnu Božića u rečenici breenitoj značenjem: „Pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga“ (Tit 3,4). Grčku riječ za čovjekoljublje (philanthropia) latinci prevode s „humanitas“. U Kristu se očitovala prava humanost, izvorna slika čovjeka. A ovo čovjekoljublje Božje je prožeto dobrostivošću i ljubavlju. Čovjek, o kome je Bog sanjao, odražava na svome licu Božju dobrostivost i ljubav. Zrači blagošću i  srdačnošću. Dobar je prema sebi i prema ljudima. Vjeruje u dobrotu i tako u svojoj braći i sestrama osnažuje onu dobru jezgru. Ljubi ne samo svoga bližnjega, svoje prijatelje i poznanike, čak ne samo svoje neprijatelje. On sam jest ljubav. Njegova je bit: biti ljubav.

Pisac poslanice Titu vidi situaciju čovjeka pred Kristovim pojavkom kao zabludjelu i nezdravu: „I mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge“ (Tit 3,3). Iz ovoga nezdrava sklopa istgnuo nas je pojavak Božje dobrostivosti i čovjekoljublja u Isusu Kristu. On nas je spasio, kako kaže poslanica Titu. Oslobodio nas je okova koji su nas zarobili. Nas, koji bijasmo rastrgani, ponovno je učinio cjelovitima. Nas koji zalutasmo, doveo je na pravi put. I osloboio nas prisile da mrzimo jedni druge. Kad se u Krist pojavilo Božje čovjekoljublje, ova prava slika čovjeka preobrazila je nešto i u nama. Dovela nas je u dodir s onom izvornom slikom koju je Bog o nama imao. Sprala je s nas prljavštinu koja je unakazila našu sliku i dala do na izvorna slika zasja u novoj ljepoti.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Nalazite se ovdje: Naslovna Duhovnost Duhovnost ŠSF Duhovni poticaj