Vidje i povjerova

Danas nam Marija Magdalena i ljubljeni učenik žele progovoriti o uskrsnoj vjeri. Slijedimo ih prema zapisu Ivana apostola. 

Dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.

Što li to znači? Marija ne zna što bi na to rekla. U Ivanovu izvješću ona jednostavno zaključuje da je netko ukrao Isusovo tijelo:

Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio pa im reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“

Eto, to je ljudsko razmišljanje. Grob Marijinog ljubljenog i oplakivanog Učitelja prazan je. Nesreća se navalila na nesreću. Tako je željela da ga svi prihvate kao spasitelja, baš kao što ga je ona prihvaćala. I kad su ga svi drugi napustili, ona je bila uz njega. I kad su se vojnici grubo otresali na nju, ostala je uz Bičevanog i Izranjenoga, ostala je uz Raspetoga. I ustrajala je sve do posljednjih trenutaka. Kao da je bila uvjerena da Bog ipak neće dopustiti. Pa ipak… Besana je bila ta noć s petka na subotu, gorka je bila cijela subota, žalosno je bilo to nedjeljno jutro… I onda, prazan grob! Previše je toga gorkoga doživjela, previše joj je razočaranja priredila ljudska mržnja da bi mogla povjerovati u obrat. U tome trenutku nije imala snage za taj korak vjere. Zato je otrčala do Šimuna s viješću da je Isusovo tijelo ukradeno. kao da je u zdvojnosti htjela reći: „Eto, ni mrtvome mu mira ne daju…!“

Oba su učenika potrčala na grob. Ivan je bio brži, ali je pričekao Petra da dođe. Petar ulazi u grob. I što vidi?

Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose smotan na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob, i vidje i povjerova.

Sada su dvojica. Petar i Ivan. Petar je vidio nešto neobično: povoje uredno složene i ubrus brižljivo smotan na jednome mjestu. Da je netko ukrao tijelo Isusovo, ne bi ostavio uredno složene povoje. I Petar je zbunjen. Što bi to imalo značiti? Međutim, kad je ljubljeni učenik vidio to isto, u njemu su konačno pukao novi svijet. Naš tekst kaže kratko: vidje i povjerova. Iako u tome trenutku nisu još u potpunosti upoznali Pisma, ipak je Ivan povjerovao: doista, nije moguće da bi Bog dopustio „da pravednik njegov truleži ugleda“! Ono što je Ivan vidio, vidio je i Petar i Marija Magdalena. Mogli su to vidjeti i Isusovi protivnici. Ali oni nisu povjerovali. Pred istom činjenicom neki vjeruju, a nekima i dalje srce ostaje zatvoreno.

Evo, tu počiva naša vjera. Ona je upravo to: vjera, a nikada sigurnost. I nas Duh potiče da vjerujemo. Tamo gdje nevjerničke oči ne mogu ugledati niti se srce otvoriti. A to je Uskrs: u svakodnevnom životu prepoznati i osjetiti Božje djelovanje. Tamo gdje bi nevjernik u praznome grobu vidio još jednu nesreću u tragičnom završetku Isusova života, tamo vjernik vidi i vjeruje.

I mi vjerujemo. Kad se razbolim, znam i vjerujem da je Bog na poseban način uz mene. Kad po svojoj slabosti i po svojoj nesreći sagriješim, upravo tada osjetim Božje praštanje. Kada malakšem na putu dobra, upravo tada osjetim kako me vodi njegova ruka. Kada mi sve lađe potonu, osjećam njegov glas koji me hrabri, kad mi se čini da u meni umire i biva sahranjena i posljednja nada, vidim i vjerujem da me Bog uskrišava.

dr. Zvonko Pažin

 

 

 

Uskrsnuo si, Gospodine Isuse!

Uskrsnuo si za mene, za nas, za svakog čovjeka. Pobijedio si grijeh, mržnju, zlo i tamu svijeta zato da i mi uskrsnemo.

Pomozi nam da uskrsne naša vjera, naša nada i naša ljubav! Uskrisi u nama novu snagu da te slijedimo i da te svjedočimo u tajni tvojega vazmenog otajstva, u tajni tvoje smrti i uskrsnuća.

Isuse, ne dopusti da nam bolna iskustva gubitka, nesreće i straha zatamne pogled na tvoje svjetlo. Ne dopusti nam da potonemo u beznađe i da nas dotaknu negativni osjećaji koje si ti pobijedio svojim uskrsnućem.

Uskrsni, Gospodine, u srcima onih koji više ne vjeruju u snagu prijateljstva i dobrote. U svima koji su dopustili da im srce nagrize mržnja, želja za osvetom i za sigurnošću stečenu nasiljem.

Isuse, uskrsni u djeci koja se rađaju, uskrsni u ljudima koji traže snagu za život, za sebedarje. Uskrsni u svima koji su ranjeni u tijelu, u duši, ili u duhu. Grob nije mogao tebe, začetnika života, zadržati u svojem krilu.

Dođi, Gospodine Isuse! Trebamo te. Tvoje uskrsnuće novost je i nada svijeta. Tvoje uskrsnuće jedina je stabilna točka u svemiru koja sve pokreće, od koje sve dolazi i koja sve k sebi privlači. Tvoje uskrsnuće stvarnost je bez završetka. Slaveći tvoje uskrsnuće, Isuse, danas i svake nedjelje, ne slavimo tek minuli događaj nego tebe uskrsloga. Slavimo tvoj izlazak iz vremena u novo postojanje, slavimo svoju budućnost.

Fra Zvjezdan Linić

Meditacija preuzeta sa www.molitve.info

 

 

 

Uskrs

Sve ono što smo ovih dana u Velikom tjednu proživljavali i pratili, sve ono što se dogodilo i što je ispisivala jedna Ljubav, koliko god je uzvišeno i dragocjeno, sve bi to bilo pusta tlapnja i ostalo bi u grobnoj jami da se nije dogodio Uskrs.

Sve ono što se događalo i što smo svakog dana Velikog tjedna promatrali i gledali, što se u nas utiskivalo poput blagotvornog lijeka, sva ona muka i stradanja nevinog Nazarećanina dobili su svoj smisao njegovim uskrsnućem i nisu nestali u mraku groba. Uskrs mijenja sve. Bez njega gubimo sve, a s njim dobivamo sve. Uskrs daje smisao svemu. Jedan benediktinski opat ovako razmišlja o Uskrsu:

Uskrs: Isusova rođenja

„U krilu Očevu Isus se rodio jednom što traje vječno i tim rođenjem On je besmrtni Bog.

U Marijinu krilu Isus je rođen jednom zauvijek i tim rođenjem je postao smrtni čovjek.

U krilu groba Isus je još jednom danas rođen, jednom zauvijek, i tim rođenjem je besmrtni čovjek.

Bog je Djevica, Marija je Djevica i grob je djevica.

O sjaju Isusovih rođenja! O Bože, od Boga rođeni, Svjetlo od Svjetla! O Bože, koji si postao čovjekom, od Marije rođeni! O Bože koji si postao čovjekom iz groba rođeni da više nikada ne umreš!

Prvo Isusovo rođenje za nas je izvor slave. Drugo rođenje donosi nam milost. A ono koje danas slavimo pomaže nam da učinimo prijelaz iz milosti u slavu.

Slijedimo Isusa, slijedimo Isusa! S njim budimo Božja djeca, s njim budimo Marijina djeca, s njim prijeđimo kroz smrt i kroz grob. S njim ćemo unići u besmrtnost.

Recimo: Isus! Kliknimo: Uskrsnuo je! Kliknimo: Aleluja!“

Molitva

Uskrsnuli moj Spasitelju, gledam te sjajnog i preobraženog. Nakon muke i raspeća, smrti i pokopa, sada si slavni Pobjednik. Nestala je sjena križa koja te pratila od Betlehema pa do Kalvarije. Sada si ušao u vječnu radost i slavu. Nestala je tama koja se vukla putovima Palestine i sve prekrila na Kalvariji. Sada si u svjetlu koje ne prestaje. Samo si ti mogao u tami zapaliti svjetlo koje više nitko ne može ugasiti. Nestala je ograničenost prostora i vremena koja te sputavala dok si boravio s nama. Sada si prisutan svugdje i svi možemo komunicirati s tobom. Nestala je tišina Velike subote i zazvonila su uskrsna zvona. Neka zvone radost tvoga uskrsnuća. Neka nas obraduju svojim brujom koji nam naviješta tvoju pobjedu. Neka nam naviještaju da samo s tobom možemo i mi prijeći svoj put i doći do uskrsnuća.

http://glasnik.isusovci.hr

 

 

 

 

„Nije ovdje, uskrsnuo je“

"Nije ovdje… Uskrsnuo je." Tim će riječima anđeli ovoga jutra navijestiti ženama uskrsnuće. "Nije ovdje… Uskrsnuo je." No, kako će ta rečenica pomoći ženama da vjeruju? Kako će im ta jednostavna rečenica pomoći prijeći iz tuge u nadu? Kako će im ova rečenica anđelâ "Nije ovdje… Uskrsnuo je" pomoći da se ponovno nadaju u životu, nakon što su upravo iskusile neizmjernu tugu? Doista, neizmjerna je bila tuga tih žena i, shrvane tom žalošću, dolaze na grob rano ujutro, koje će biti Uskrs. Shrvane su. Naime, vidjele su i slijedile Učitelja i Gospodina - Isusa. Slušale su ga kako govori o Očevoj dobroti.

Čule su ga kako govori svima, počevši od malenih. Vidjele su ga kako pridiže malene, kako govori učenjacima i moćnicima, kako im govori da su se prevarili vjerujući da samo zato što misle da poznaju Boga imaju vlast nad malenima, da im mogu govoriti što trebaju znati o Bogu i na neki način nametnuti im način života.

Učenjaci i moćnici su vjerovali da mogu posjedovati Boga. I tako su malene lišili Boga. A kada su moćnici i učenjaci čuli Sina Čovječjega, onoga koji je govorio o Ocu, gdje dovodi u pitanje njihove riječi, uhvatili su ga, zatim su ga ušutkali i ubili!

A žene su nazočile svemu tome i u toj boli toga jutra, šutljive i shrvane, dolaze na grob i žele iskazati posljednju počast tijelu Onoga koga su slijedile, koga su voljele. I u toj šutnji, iznenada, čuje se glas anđela: "Nije ovdje… Uskrsnuo je. Sjetite se… Rekao vam je, obećao vam je." 

Odjednom šutnja nije više šutnja odsutnosti, nije više patnja koja pritišće, nije to više šutnja u kojoj govorimo da smo potpuno sami i da nema izlaza; iznenada šutnja je mjesto Riječi koju se htjelo ušutkati, a koja ponovno odzvanja, ta Riječ, obećanje života povrh svega, obećanje života svima počevši od malenih, od onih koje se želi ušutkati, od onih koji su odbačeni na rubu. Riječ im se daje.

Odsada je šutnja mjesto gdje žene čuju Riječ Božju. I tada one pogledaše u grob, a grob bijaše prazan! Prazan grob je neobičan znak koji govori o Uskrsnuću. Naime, često ne volimo prazninu, zastrašuje nas, ne otvara obzore.

Ponekad nas navodi na misao da ništavilo, smrt i tjeskoba mogu obuzeti čovjeka te ga zatvoriti zauvijek. Ne volimo prazninu.

Žene gledaju, a grob je prazan… "Nije ovdje." Iz toga praznoga groba žene shvaćaju da ne mogu biti svjedoci odsutnosti, nego naprotiv, uskrsnuća Onoga koji je satrven smrću. Iz praznoga groba izvire nova prisutnost.

 Tada žene shvatiše da, nasuprot praznini ništavila i smrti, postoji praznina koja ih vodi k životu, prisutnost koja će koračati s njima cijeloga njihova života. Riječ prebiva u šutnji. Praznina je ispunjena jakom prisutnošću Onoga koga su voljele i koga mogu ponovno voljeti.

No grob je, kao i svi grobovi, mračan. Tada one vidješe, pokraj groba, odjeću anđela, a Evanđelje nam kaže da je odjeća blistala svjetlošću. To je Uskrsnuće!

Nerijetko, mislimo da će smrt, tama, bezizlazne situacije nadvladati naše planove, pa čak i našu nadu. Često mislimo da nikada nećemo uspjeti izići iz svega onoga što zatamnjuje obzore, što zamračuje svijet. Također mislimo da je naša sudbina tama, više negoli svjetlost.

No odjeća anđela nam govori, kao u romanu Yasmina Khadra, "Što dan duguje noći". Noć je slomljenost Isusa u smrti, satrvenost iz koje je podignut. Dan je svjetlost toga uzdignuća. I odjeća anđela označuje da je trebao proći kroz smrt da ga slomi kako bi živio: Uskrsnuo je!

Katkada, kada razmišljamo o svojemu uskrsnuću, mislimo da je to za sutra, za budućnost, da je to budućnost koja nam je obećana, što je istina. No, danas, sa ženama pokraj groba, trebamo vjerovati jače i drugačije ili istinski. Uskrsnuće nije nešto za kasnije. Uskrsnuće je najprije Kristovo uskrsnuće, a naš život počinje s Kristovim uskrsnućem.

To je poruka praznoga groba: naš život počinje s Kristovim uskrsnućem. U šutnjama koje nas sprječavaju da ispričamo svoju priču i vjerujemo u sebe, u šutnjama koje nas zatvaraju u nas same, odsada u tim šutnjama prebiva život Isusa Krista, koji je ustao od mrtvih.

Praznine, tjeskobe, gubitci nade koji obilježavaju naš život, jer život je težak… te praznine iznenada ispunja prisutnost, prisutnost onoga koji je Živi, Onoga koji je naš život. Tmine, zbog kojih ponekada mucamo i posrćemo u životu… smrti, iskušenja kroz koja smo prošli, sve što nam daje misliti da je smrt kraj svega, sve je to danas, u ovo Uskrsno jutro, obasjano Kristovim svjetlom. Da, uskrsnuo je, nije ovdje.

Uskrsnuo je! A gdje je On? On je u vašemu životu, u životu svakoga od vas, usred naših šutnji i riječi, usred naši svjetlosti i tmina, usred naših povezanosti i naših osamljenosti. On je život!

"Meni je živjeti Krist", kaže sv. Pavao. Nama, na ovo Uskrsno jutro, život je život Uskrslog Krista!

Uskrsna meditacija Učitelja Reda propovjednika Brune Cadoréa

Preveo: Fr. Anto Gavrić, OP

Marija Magdalena

Marija Magdalena je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob…

Marija je zacijelo doživjela veliku milost od Isusa. Ona je zato posebno doživljavala njegovu muku i smrt. Stoga, još za mraka prvoga dana u tjednu, žuri na grob da bi sama još jednom u miru proživjela sve ono što joj je Isus učinio. Uspomene su snažne i svježe. Hoće ih još jednom posvijestiti. Želi sjesti pokraj groba zatvorena velikim kamenom koji je odvojio Isusa od svijeta živih. Marija je to znala, ali usprkos svemu nešto je tjera da ide na grob. Kao da ne želi i ne može vjerovati da je i Isus podložan zakonima smrti kojima su podložni svi drugi ljudi. Na grob je požuruje njezina ljubav prema Isusu, ljubav koja ne poznaje granice smrti i ne prihvaća prostornu niti vremensku odijeljenost od voljenoga bića. Koliko je Isusa voljela, vidi se iz njezinih suza i žalosti za njim. Svoju je bol jedino suzama i mogla pokazati.

Kaže joj Isus: „Ženo, što plačeš?“ Koga tražiš“. Misleći da je to vrtlar Marija reče: Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti!“

Unatoč svojoj žarkoj ljubavi prema Isus, Marija ga ne prepoznaje. Misli da je to vrtlar. Evanđelja svaki put naglašavaju tu činjenicu neprepoznavanja uskrsnulog Isusa. Premda je to isti Isus, on je ipak sasvim drukčiji. Zato ga učenici i drugi ne prepoznaju odmah. On može ući u naš prostor i vrijeme, ali više ne podliježe njihovim zakonitostima. On živi životom nad kojim smrt više nema nikakve moći. To je isti Isus, ali temeljito preoblikovan, toliko da ga ni njegovi najbolji prijatelji ne prepoznaju.

Marija je shrvana od žalosti zbog njegove smrti. Ona još uvijek duboko proživljava sve ono što se dogodilo prije tri dana na Veliki petak.

Gospodine, bol nas koji put zna blokirati i gotovo okameniti u našim stajalištima. Od suza ništa ne vidimo i od svojih jecaja ništa ne čujemo. I ti nam se doimaš kao običan čovjek koji nam ne može više pomoći, koji čak ne suosjeća s našom patnjom. Daj, da vjerujemo da si ti tu pokraj nas kao što si bio kraj Marije. Iako te ne prepoznajemo, da vjerujemo u tvoju prisutnost. Kao što si prvi progovorio Mariji, progovori tako i nama. Ti uvijek prvi imaš inicijativu; pomozi da je znam prepoznati i prihvatiti. Da znam svjedočiti i drugima donositi radost uskrsnulog Gospodina.

Ti si Mariji rekao: „Idi mojoj braći i javi im!“ Mogu li i ja reći za sebe: „Vidio sam Gospodina! Pomozi mi da te vidim i doživim u svome srcu, u Euharistiji, u životnim događajima, u najmanjima i najsiromašnijima. Nakon svega što sam učinio i kako sam postupao prema tebi, Gospodine, učini da te vidim i susretnem u ovome Uskrsu. Izvuci me iz mojih tromosti i probudi iz moje uspavanosti. Samo ti možeš mi vratiti radost života i vjeru u uskrsnu pobjedu.

 P. Mirko NIKOLIĆ, DI

Ljubav uskrsnulog Gospodina

Nikad nećemo do kraja shvatiti Gospodinovu ljubav prema njegovim učenicima. Onu koju je pokazivao za vrijeme svog naviještanja Radosne vijesti, ljubav kojom ih je izabirao za svoje učenike, ljubav u kojoj ih je odgajao, njegovu strpljivu ljubav zbog njihova nerazumijevanja njegove misije, njegovu ljubav koja se napose očitovala u muci.

Još manje možemo razumjeti njegovu ljubav prema njegovim učenicima nakon uskrsnuća. Kao da se prije toga nije ništa dogodilo. Počinje s njima iznova. Doista je njegova ljubav neizmjerna i posebna. Ono što je još tajnovitije i neshvatljivije, ta se Ljubav tiče i nas. Pavlovo iskustvo vrijedi i za nas: „Ljubio me i predao se za me!“ Možemo dodati: I uskrsnuo za me!

Opipajte me!

Svako ukazanje uskrsnulog Gospodina njegovim učenicima je posebno, emotivno i na svoj način bogato porukom. I svaki evanđelist je također na svoj način zapisivao Gospodinova ukazanja nakon uskrsnuća. Mi smo odabrali za našu meditaciju ono ukazanje koje je zapisao sv. Luka (24, 40-43).

Uskrsnuli Gospodin, kao i obično, nenadano dolazi među svoj učenike. Oni su prestrašeni i ne vjeruju svojim očima. Isus ih smiruje i tješi. Njegova utjeha je vrlo jasna i konkretna.

Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte mi i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam!

Sumnja, strah i nevjera je ozračje u kojemu učenici žive. Gospodin dolazi u taj ambijent i gleda svoje prestrašene i nepovjerljive učenike. To su isti oni učenici koji su još za njegova zemaljskog života u mnogo čemu bili sumnjičavi, nepovjerljivi i ćudljivi. Isus je i tada bio strpljiv s njima. Ovdje je njihova nevjera još snažnija. Ne vjeruju ni svojim očima nakon svega što se s Isusom dogodilo. Koliko ih Isus uvjerava da je to on, njihov Učitelj, ponovno među njima! Želi ih uvjeriti da uskrsnuće nije samo nekakva ideja niti da je to samo život besmrtne duše. I tijelo je prisutno. Uskrsnuće obuhvaća i tijelo i dušu. Zato Isus toliko inzistira da ga dobro pogledaju i opipaju. Nije fantom, nije duh. On je isti: „Ta ja sam!“ Uskrsnuće nije prijelaz u nekakav duhovni život bez tijela. Uskrsava i naše tijelo. Ipak, nakon svega učenici još ne vjeruju. Sve im je to još uvijek strano i teško prihvatljivo. Zato Isus nastavlja s pokazivanjem svojih ruku, nogu, cijeloga sebe.

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali nego se čudom čudili, on im reče: „Imate li ovdje što za jelo? Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Isusu je stalo da ga njegovi učenici fizički dožive. Bez dodira, bez doživljaja da je Isus stvaran, a ne nekakav duh, učenici neće biti sposobni prihvatiti uskrsnuće. Za vrijeme Isusova zemaljskog života govor o uskrsnuću uopće nisu shvatili ni prihvatili. Ipak, u njima se pomalo počinju pojavljivati znaci radosti. Ozračje više nije tako napeto. Isus traži i jelo. Treba ih doista u svemu uvjeriti da je živ, da nije utvara i da ih njihove oči ne varaju.

Pokazujući im svoje rane Gospodin ih ne želi samo uvjeriti da je to on, nego želi u njima probuditi poštivanje i pobožnost prema svojim ranama. Stoga ne čudi da je trajno u kršćanstvu bilo duša koje su posebno štovale svete rane Isusove.

Još prije Drugoga svjetskog rata Glasnik Srca Isusova je izdao prijevod jedne knjižice koja upravo opisuje takvu pobožnost. Naslov joj je „Svete rane Isusove!“ Riječ je o jednoj redovnici, Mariji Marti Chambon, Reda Marijina Pohođenja, koja je ušla u tu redovničku zajednicu u Chamberyu u Francuskoj i imala privatne objave u kojima je Isus pozivao da obnovi pobožnost prema njegovim ranama. Evo, možemo reći, ova pobožnost ima svoje uporište i izvor upravo u ovom ukazanju uskrsnulog Gospodina.

Nakon svega Gospodin želi jesti. Na križu je bio žedan. Tamo su mu dali ocat koji nije mogao ni kušati. Ovdje traži od svojih učenika da mu dadnu jesti. Oni mu još uvijek zbunjeni i uznemireni daju ribu sa žara. I gledaju ga kako mirno jede kao da se ništa nije dogodilo.

Molitva

Uskrsnuli moj Gospodine, evo me među tvojim prestrašenim i uznemirenim učenicima. Ništa nam nije jasno i ne znamo kako će sve ovo završiti. Niotkud nam ne dolazi pomoć i nema nikakve nade među nama. I najednom ti si došao među nas Kad smo se najmanje nadali, ušao si u našu zaključanu prostoriju. Osjećaji straha i radosti, zebnje i veselja potresali su našu nutrinu. Nismo bili mirni ni spokojni. Prestrašeni smo i srca su nam sumnjom ispunjena. To si zamijetio i zato nam najprije podjeljuješ svoj mir. Gledamo, ali ne vjerujemo svojim očima. Jesi li to ti, Gospodine? Nakon svega što se dogodilo na Kalvariji, možeš li se živ pojaviti? Jesi li stvarno ti, Gospodine? Ili je to naša mašta? Umorni smo i u takvom raspoloženju da pomalo gubimo odnos sa stvarnošću.

Ti, Gospodine, sve to osjećaš i sve ti je jasno. Znaš za našu zbunjenost i gledaš naš nemir. Naša neizgovorena pitanja odjekuju u tvome srcu. Zato su tu među nama i iznova nas privlačiš k sebi. Želiš da te dotaknemo. Tražiš od nas jesti. Sve se to događa u tom prostoru koji je prepun emocija i naše zbunjenosti.

Gospodine, želim te dotaknuti. Želim štovati tvoje svete rane koje su me spasile. Hvala ti što si pojeo ribu koju smo ti dali. I nije ti bilo neugodno. Hvala ti što ti je stalo do nas i danas nakon toliko stoljeća. I danas ulaziš u naše zaključane i opterećene nutrine i unosiš u njih svom mir i blagoslov.

Hvala što nas pozivaš za svoj stol da zajedno s tobom blagujemo. Ne običnu ribu nego tvoje Tijelo koje nam daješ u jednostavnim prilikama kruha. Hvala što nam nudiš kalež svoje Krvi pod prilikama vina. To su znaci tvoga današnjeg Uskrsa. Njih dodirujemo. Želimo ih prepoznati kao tvoju posebnu prisutnost među nama. Prisutnost koja odnosi našu zbunjenost i strah, naše sumnje i beznađe, a unosi mir i radost, nadu i vjeru.

http://glasnik.isusovci.hr

 

Odvaljen je kamen

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.

Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan:

svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i okrasti i oplemeniti.

Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.

 

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.

Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane:

da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam.

Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

 

Odvaljen je kamen s tvojega srca.

Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno:

da se ljubav prelijeva preko njega, da ne pristane ni na kakve zapreke.

Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

 

Odvaljen je kamen s tvoje nade.

Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini:

da onima koji dolaze, djeci svojoj, ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem da bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana.

Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

 

Odvaljen je kamen s tvoga hoda.

Do tebe je da ideš neumorno:

da ne dopustiš da tvoj korak išta smete i da ti svaki korak bude čovječan, da uvijek ideš u susret.

Na svim tvojim putovima netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

 

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.

Do tebe da pristaneš živjeti zagrljen:

da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi i da s nježnošću pristupaš svakom biću.

Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku, nadohvat duše.

 

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.

Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo:

da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dana, sućut u posudu svakoga susreta.

Jer postoji netko u kome živiš novim životom i sve što jesi prebiva u njegovu uskrsnuću.

 

Stjepan Lice

Uskrsni aleluja

Smisao našega sadašnjega života treba da bude hvaliti Boga, jer će vječna radost našega budućega života biti također hvaliti Boga. Nitko ne može zavrijediti budućega života ako se za nj sada ne priprema. Dakle, sada hvalimo Boga, ali ga i molimo. Slavu i hvalu obavljamo veselo, a s poniznom su molitvom povezani uzdisaji. Obećano nam je nešto što još nemamo. A jer je istinit onaj koji je obećao, radosno se nadamo. Budući da to još nemamo, željno uzdišemo. Dobro je da ustrajemo u želji, dok ne postignemo što nam je obećano. Tada će nestati uzdisaja, a započet ćemo s vječnom hvalom i slavom.

Radi ta dva vremenska razdoblja: sadašnjega punog kušnja i patnja i budućega u kojem ćemo biti posve sigurni i vječno veseli, ustanovljeno je i slavljenje dvaju liturgijskih vremena: prije Uskrsa i poslije Uskrsa. Vrijeme prije Uskrsa označava patnju u kojoj se sada nalazimo. Vrijeme poslije Uskrsa koje sada proživljavamo, označava blaženstvo u kojem ćemo jednom živjeti. Ono što slavimo prije Uskrsa, to stvarno i proživljavamo, a ono što slavimo poslije Uskrsa, to nam označava što još ne posjedujemo. Zato se kroz ono prvo razdoblje vježbamo u postu i molitvi, a u ovo drugo, kad nema posta, živimo s hvalom na usnama. To označava Aleluja što ga u tom razdoblju pjevamo.

Na našoj Glavi oba su vremena dosta jasno označena. Muka Gospodnja slika je našega sadašnjega mučnog života, jer treba raditi, mučiti se i na kraju umrijeti. Kristovo uskrsnuće i proslavljenje predstavlja nam budući blaženi život.

Braćo, sada vas potičem da hvalite Boga. To je ono što zapravo svi sami sebi kažemo kad izgovaramo Aleluja.

Hvali Gospodina, ti kažeš drugome, a drugi tebi. Kad svi potičemo jedni druge, svi zapravo i čine ono na što jedni druge potiču. Ali, hvalite Boga cijelim svojim bićem, to jest neka ne hvali Gospodina samo vaš jezik i vaša usta nego i vaša savjest i vaš život i vaša djela.

Stoga hvalimo Boga kad se sastanemo u crkvi. Ali kad se svaki povrati svome svakidašnjem životu, kao da prestane hvaliti Boga. Onak koji ne prestaje dobro živjeti, taj uvijek hvali Boga. Tada prestaješ hvaliti Boga kad bježiš od pravednosti i od onoga što se njemu sviđa. Živiš li uvijek dobrim i svetim životom, onda tvoj jezik šuti, ali ti je život glasno i jasno svjedočanstvo i Bog sluša kucaje tvoga srca. Kao što, naime, mi svojim ušima slušamo svoje riječi, tako i Bog čuje i vidi sve naše misli.

//Iz Tumačenja psalama, svetog Augustina, biskupa//

 

 

 

Hvalospjev uskrsnoj svijeći

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela,

nek uskliknu službenici Božji

i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!

Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana blijeskom

i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti

da je nestalo po čitavome svijetu mraka!

Nek se veseli i Majka Crkva urešena bljeskom tolikoga svjetla

i silnim poklicima naroda nek ova odjekne dvorana!

Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivom Bogu Ocu svemogućem

i Sinu njegovu jednorođenomu Gospodinu našemu Isusu Kristu

svim zanosom srca i duše i službom svega glasa slavu pjevati.

On je za nas vječnome Ocu Adamov dug isplatio

i zadužnicu stare krivice izbrisao svetom krvlju.

Ovo su naime vazmeni blagdani u kojima se onaj pravi Jaganjac kolje,

čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika.

 Ovo je noć u kojoj si najprije učinio da naši oci, sinovi Izraelovi,

izvedeni iz Egipta, More Crveno neovlaženim prijeđu stopama.

Ovo je, dakle, noć koja je svjetlošću ognjenoga stupa rapršila tmine grijeha.

Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju

od tmina grijeha i od opačina svijeta otima, vraća milost, i pridružuje svetost.

Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.

O, divne li dobrote tvojega milosrđa prema nama!

O, nedokučiva li zanosa ljubavi: da roba otkupiš Sina si predao!

O, zaista potrebna Adamova grijeha što Kristovom smrti bi uništen!

O, sretne li krivice koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja imati!

Svetost dakle ove noći goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima.

O, zaista blažene noći u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje.

U milosnoj, dakle, ovoj noći primi sveti Oče večernju žrtvu hvale.

Od pčelinjeg rada noćas ti Crkva, po rukama službenika,

kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću.

Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća posvećena na čast tvoga imena neoslabljena ostane,

da razgoni tamu ove noći.

I primljena na ugodni miris svjetlima nebeskim neka se pridruži!

Plamen njezin jutarnja zatekla Danica!

Danica, koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih,

koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Ja sam ga vidjela

Sjedeći na grobu potresena od suza

čujem da netko zove: M a r i j o!

Tako me zove samo N e t k o.

Tako izgovarati Marija znade samo Jedan,

jer se to ne da imitirati.

Sve saznati, sve razumjeti sažeto je u tom glasu.

On me je probudio iz dubokog sna.

Kad sam čula njegov glas,

počelo je u meni sve pjevati i treperiti.

Otpale su sve sjene,

osušile su se moje suze,

i on me je podigao iz dubine

mojih zdvajanja.

Rasplinula se noć.

Ja sam ga vidjela:

gledale su ga ove moje oči

osjećala sam ga svojim srcem.

Bio je čista svjetlost,

ugodna toplina,

blizina koja zahvaća.

Bio je samo ljubav i

čista blizina.

Činilo mi se da ću propasti,

jer smo se ovako ponovno vidjeli.

I kada ga više nisam vidjela

osjećala sam da je ostao u meni.

Njegovo tijelo nisam smjela opipati,

ali dotakla sam se njegove duše

i njegova blizina me je promijenila.

O n   ž i v i  u  m e n i!

 

(Uskrsna meditacija opata Otona Stohmaiera OSB)

Uskrsni kamen

Još golgotski vjetar pronosi Isusove riječi sa križa: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“, a Jeruzalem se duhom obukao u sivilo. Mnogi se pitaju zašto Nazarećaninovo raspeće toliko muči srca, zašto je cijeli kraj bio na nogama da ga isprati na stratište gdje zločinci razapećem završavaju svoj život.

Djeca promatraju starije i zbunjuje ih njihova ozbiljnost. Nikog ništa ne pitaju niti im tko što govori o ovom događaju. Sav narod zajedno živi neki zastrašujući mir. Veliki svećenici i hramski službenici povukli se u svoje dvore te u sebi prebiru ostvarenje svojih odluka. Možda ih na kratko prati osjećaj uspjeha jer su smaknuli onoga koji je životom želio njihove zakone obući u ljubav, pa nema više „oko za oko zub za zub“, nego „tko tebe udari po jednom obrazu okreni mu i drugi“. Izbjegavaju pogled prema Golgoti i pokušavaju ušiti poderanu hramsku zavjesu koja se na Isusov smrtni izdisaj razderala odozgo prema dolje. Pobožne žene bojažljivo koracaju ulicom svoga grada i budno paze gdje će nogom stati da ne bi pogazile i oskvrnule krvave tragove svoga Učitelja. One neće odustati u vjernosti prema njemu. Još su im živa sjećanja kada im je blagoslivljao djecu, ozdravljao bolesnike, hrabrio i tješio žalosne, govorio i poučavao kao nitko do tada. One dobro znaju da im je, svaki put kada su bile u njegovoj blizini, bilo lijepo. Zato danas slijede govor svoga srca. Srce često dobro govori, ali toliko puta se dogodi da njegov govor ne čujemo i ne slijedimo savjete. Ove žene nisu takve, te dobre žene koje su došle iz Galileje da i ove dane budu uz svoga Učitelja. Kada je na križu izgovorio: “Svršeno je!“, razumjele su da je završio volju Oca svoga koji ga je poslao.

Budno su pratile gdje će biti njegovo tijelo položeno. Vidjele su novu grobnicu Josipa iz Arimateje u koju još nitko nije bio pokopan. I tu je sa velikim osjećajima ljubavi položeno Isusovo iznakaženo i krvavo tijelo. Veliki kamen je navaljen na ulazu u grobnicu. I taj veliki kamen zaustavi im suzu i misli ih obuzeše…

I onoga jutra, prvoga dana u tjednu, dok su nestajali i posljednji koraci noći, one su već bile na putu prema grobu. Iza njih su se prostirali prelijepi miomirisi pomasti koje su nosile da pomažu tijelo Isusovo, kako je to bio običaj u njihovu kraju. Ali, mučilo ih je tko će odvaliti kamen sa ulaza. Veliki kamen koji zatvara sve ulaze i prolaze do srca. Uskrsli Isus je poznavao srca ovih dobrih žena. I kada su došle kamen je bio odvaljen. Susrele su onoga koga su tražile. Vidjele su onoga koga su ljubile. On je odvalio kamen da se susretnu: Uskrsli Gospodin sa onima koji ga vole i slijede njegovu Radosnu vijest. Bijaše to uskrsno jutro koje se i danas rađa kada se susretnemo sa živim Bogom u svetoj Euharistiji, u molitvi, u meditaciji, u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu, u ljubavi prema čovjeku, posebno onome tko je umoran i siromašan, čovjeku koji treba toplinu ljudskoga srca. Ali za ovakav život treba se odvaliti kamen sa vlastita groba. Kojega groba? To je naše srce, naš nutarnji život u koji su se sklonili i zaposjeli ga svi naši propusti, grijesi koje smo počinili, laki i teški; naša oholost, zaokupljenost materijalnim prolaznim stvarima koje nam daju i prolazno zadovoljstvo, sve naše nečistoće i klanjanje onomu što nije Sveti. To udaljavanje od Boga gradi kamena vrata za koja nam treba Božja i bratska snaga da ih otvorimo. Upravo u grobu moj brat ne može uživati u toplini srca. I srce nam postaje kameno. Ezekiel je još u ono vrijeme prenosio domu Izraelovu Jahvinu poruku: “Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce… izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa“.

Srce boravi u našemu tijelu. Nastojmo da nam srce ne postane grob koji je zavaljen gomilom kamenja. U grobu je tama. Hladno je. Tamo nema proljeća, tamo je život umro. Sunce tamo ne dopire. Čovjek može biti živ ali rob svoga groba. I dugo robovati ako ne dopusti drugima i sam ne poželi odvaliti kamen, odmaknuti kamen sa ulaza. Zarobljenost u zlo, u grijeh, u razuzdanost misli, riječi, ponašanja koja nose u živote hladnoću, bezosjećajnost, kritiziranje, depresiju, podmićivanje, je grobna tišina i čovjekov nemir. Potrebno je jutro uskrsne radosne stvarnosti. Isus je živ, kamena vrata sa groba su nestala, utopila se sa ostalim kamenjem, grob je prazan, a Isus je sa svojima. Pozdravlja ih i hrabri: “Mir vama! Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom“.

Kad je Isus s nama, tada naši grobovi ostaju prazni one kamenosti, a ljubav je živa baš kao u ono uskrsno jutro.

Svatko pozna svoj vlastiti kamen koji ga pritišće, muči, koji mu ne da mira. Čovječe, trgni se da tvoj „kamen“ postane znamen ljubavi i praštanja: ljubav jača od smrti, a praštanje i milosrđe miris uskrsne radosti. Poslije Velikog Petka dolazi Uskrs, poslije nevremena i oluje sunce se nasmije, a duga se raširi preko nebeskog beskraja.

Kamen je odmaknut i srce je slobodno… Uskrsli Isus je nazočan u svakom disaju srca, u svakoj situaciji koja nas slama ili raduje. Nova snaga se rađa i mi žurno koracamo tamo gdje je uskrsna radost izgubila svoj dom.

Ne budimo ljudi spore pameti u ovo naše vrijeme, nego se probudimo jer Isus živi s nama. Još danas nastojmo da iziđemo iz tame i hladnoće groba odričući se svih nasrtaja zla, odlučimo za život koji ima svoje Svjetlo od kojega bježi tama. Tada imamo vlastito uskrsnuće.

S. M. Lidija Glavaš

 

 

 

Nalazite se ovdje: Naslovna Duhovnost Duhovnost ŠSF Duhovni poticaj