Osluškujem tišinu praznoga groba

Osluškujem tišinu uskrsnog jutra, tišinu pra­znoga groba. Slutim kako se iz njenih dubina izlijeva preobilje tek minule boli, Njegove i moje boli, naše boli, boli koja traži svoj smiraj i pre­obražaj u svjetlosti praznoga groba. Ostajem tako u dubokom strahopoštovanju i ganutljivoj zahvalnosti za Njegovu bol, i za ono malo mene dopale boli.

Tišinu uskrsnog jutra nije mi uspoređivati ni s jednom do sada osluškivanom ili pak slućenom tišinom mojih dana. Tišina je ovo posve nova, preobražavajuća. Uskrsna! Ali i do sada je bilo Uskrsa! I svaki je bio važan, prevažan. Slutim kako će, sve dok mi bude dano hoditi ovom ze­mljom, biti potrebna nova uskrsna jutra i nji­hove tišine da s moga životnog hoda, nepre­sta­no, uvijek iznova otresaju nakupine „praha“, i odvaljuju kamen s moga „groba“. I da svjetlo što rasprostire se iz praznoga groba pomaže mi razlučivati bitno od manje bitnoga. I da me, uvijek iznova, obraduje spoznajom neizreciva dara, da preobražene životne rane imaju moć iscjeljenja. I da time postaju izvorom snage a ne ropstvom straha i beznađa. 

Osluškujem tišinu uskrsnog jutra, a ona mi došaptava kako poznaje sve tokove ljubavi, kako se u njoj izmiruje neizmirljivo i kako je kadra posve prožeti moj dah, moj život novim poletom, proljećem novim. I tako moje nesigurne ljudske korake uskladiti s koracima Živoga, na putu mojih razočaranja i bjegova do Emausa. Tišina uskrsnog jutra nadjačava svu buku u meni, oko mene, sve nemire, sva strahovanja. U tišini uskr­snog jutra blijede sve optužbe, neprihva­ćanja, klonuše i sve ruke što netom uzeše kame­nje osuda… U toj tišini zamire sva ispraznost, povlači se sumnja i nepostojanost. A tuga se skupila u bijelim plahtama smotana na jednome mjestu i tu čeka biti obasjana svijetlom iz praznoga groba. 

Tišina uskrsnog jutra, tišina praznoga groba, položila je svoju blagu ruku na sjetu i tjeskobu u meni, na nemoći moje i granice ljudske. Tišina ta poučava me kako mi valja slušati tišinu vlastitih dubina, vlastitog srca. Kako trebam budno paziti da je ne nadglasa moja užurbana zauzetost. Otkriva mi novi smisao za nadu, za ve­drine nove, za obzore slobode kojima povr­šnosti ljudske ne mogu staviti granice. 

Osluškujem iznova tišinu uskrslog jutra, pra­zninu groba i slutim evo – gori mi srce! 

S. M. Dominika Anić

Nalazite se ovdje: Naslovna Duhovnost Duhovnost ŠSF Duhovni poticaj Osluškujem tišinu praznoga groba