Uskrsni kamen

Još golgotski vjetar pronosi Isusove riječi sa križa: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“, a Jeruzalem se duhom obukao u sivilo. Mnogi se pitaju zašto Nazarećaninovo raspeće toliko muči srca, zašto je cijeli kraj bio na nogama da ga isprati na stratište gdje zločinci razapećem završavaju svoj život.

Djeca promatraju starije i zbunjuje ih njihova ozbiljnost. Nikog ništa ne pitaju niti im tko što govori o ovom događaju. Sav narod zajedno živi neki zastrašujući mir. Veliki svećenici i hramski službenici povukli se u svoje dvore te u sebi prebiru ostvarenje svojih odluka. Možda ih na kratko prati osjećaj uspjeha jer su smaknuli onoga koji je životom želio njihove zakone obući u ljubav, pa nema više „oko za oko zub za zub“, nego „tko tebe udari po jednom obrazu okreni mu i drugi“. Izbjegavaju pogled prema Golgoti i pokušavaju ušiti poderanu hramsku zavjesu koja se na Isusov smrtni izdisaj razderala odozgo prema dolje. Pobožne žene bojažljivo koracaju ulicom svoga grada i budno paze gdje će nogom stati da ne bi pogazile i oskvrnule krvave tragove svoga Učitelja. One neće odustati u vjernosti prema njemu. Još su im živa sjećanja kada im je blagoslivljao djecu, ozdravljao bolesnike, hrabrio i tješio žalosne, govorio i poučavao kao nitko do tada. One dobro znaju da im je, svaki put kada su bile u njegovoj blizini, bilo lijepo. Zato danas slijede govor svoga srca. Srce često dobro govori, ali toliko puta se dogodi da njegov govor ne čujemo i ne slijedimo savjete. Ove žene nisu takve, te dobre žene koje su došle iz Galileje da i ove dane budu uz svoga Učitelja. Kada je na križu izgovorio: “Svršeno je!“, razumjele su da je završio volju Oca svoga koji ga je poslao.

Budno su pratile gdje će biti njegovo tijelo položeno. Vidjele su novu grobnicu Josipa iz Arimateje u koju još nitko nije bio pokopan. I tu je sa velikim osjećajima ljubavi položeno Isusovo iznakaženo i krvavo tijelo. Veliki kamen je navaljen na ulazu u grobnicu. I taj veliki kamen zaustavi im suzu i misli ih obuzeše…

I onoga jutra, prvoga dana u tjednu, dok su nestajali i posljednji koraci noći, one su već bile na putu prema grobu. Iza njih su se prostirali prelijepi miomirisi pomasti koje su nosile da pomažu tijelo Isusovo, kako je to bio običaj u njihovu kraju. Ali, mučilo ih je tko će odvaliti kamen sa ulaza. Veliki kamen koji zatvara sve ulaze i prolaze do srca. Uskrsli Isus je poznavao srca ovih dobrih žena. I kada su došle kamen je bio odvaljen. Susrele su onoga koga su tražile. Vidjele su onoga koga su ljubile. On je odvalio kamen da se susretnu: Uskrsli Gospodin sa onima koji ga vole i slijede njegovu Radosnu vijest. Bijaše to uskrsno jutro koje se i danas rađa kada se susretnemo sa živim Bogom u svetoj Euharistiji, u molitvi, u meditaciji, u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu, u ljubavi prema čovjeku, posebno onome tko je umoran i siromašan, čovjeku koji treba toplinu ljudskoga srca. Ali za ovakav život treba se odvaliti kamen sa vlastita groba. Kojega groba? To je naše srce, naš nutarnji život u koji su se sklonili i zaposjeli ga svi naši propusti, grijesi koje smo počinili, laki i teški; naša oholost, zaokupljenost materijalnim prolaznim stvarima koje nam daju i prolazno zadovoljstvo, sve naše nečistoće i klanjanje onomu što nije Sveti. To udaljavanje od Boga gradi kamena vrata za koja nam treba Božja i bratska snaga da ih otvorimo. Upravo u grobu moj brat ne može uživati u toplini srca. I srce nam postaje kameno. Ezekiel je još u ono vrijeme prenosio domu Izraelovu Jahvinu poruku: “Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce… izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa“.

Srce boravi u našemu tijelu. Nastojmo da nam srce ne postane grob koji je zavaljen gomilom kamenja. U grobu je tama. Hladno je. Tamo nema proljeća, tamo je život umro. Sunce tamo ne dopire. Čovjek može biti živ ali rob svoga groba. I dugo robovati ako ne dopusti drugima i sam ne poželi odvaliti kamen, odmaknuti kamen sa ulaza. Zarobljenost u zlo, u grijeh, u razuzdanost misli, riječi, ponašanja koja nose u živote hladnoću, bezosjećajnost, kritiziranje, depresiju, podmićivanje, je grobna tišina i čovjekov nemir. Potrebno je jutro uskrsne radosne stvarnosti. Isus je živ, kamena vrata sa groba su nestala, utopila se sa ostalim kamenjem, grob je prazan, a Isus je sa svojima. Pozdravlja ih i hrabri: “Mir vama! Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom“.

Kad je Isus s nama, tada naši grobovi ostaju prazni one kamenosti, a ljubav je živa baš kao u ono uskrsno jutro.

Svatko pozna svoj vlastiti kamen koji ga pritišće, muči, koji mu ne da mira. Čovječe, trgni se da tvoj „kamen“ postane znamen ljubavi i praštanja: ljubav jača od smrti, a praštanje i milosrđe miris uskrsne radosti. Poslije Velikog Petka dolazi Uskrs, poslije nevremena i oluje sunce se nasmije, a duga se raširi preko nebeskog beskraja.

Kamen je odmaknut i srce je slobodno… Uskrsli Isus je nazočan u svakom disaju srca, u svakoj situaciji koja nas slama ili raduje. Nova snaga se rađa i mi žurno koracamo tamo gdje je uskrsna radost izgubila svoj dom.

Ne budimo ljudi spore pameti u ovo naše vrijeme, nego se probudimo jer Isus živi s nama. Još danas nastojmo da iziđemo iz tame i hladnoće groba odričući se svih nasrtaja zla, odlučimo za život koji ima svoje Svjetlo od kojega bježi tama. Tada imamo vlastito uskrsnuće.

S. M. Lidija Glavaš

 

 

 

Nalazite se ovdje: Naslovna Duhovnost Duhovnost ŠSF Duhovni poticaj Uskrsni kamen