Bijeg u Egipat - o mudrosti neosigurana života

Anđeo se Josipu u snu ne javlja kao idila za koju se može oduševiti. On ga uvijek iznova poziva na djelovanje. Bog nam ne šalje samo snove. On želi da i mi sami ispružimo ruku i dopustimo da njegov san o nama postane stvarnost. Povijest očovječenja kako nam ju pripovijeda Matej pokazuje nam da moramo uvijek iznova ustati da bismo napredovali na svome putu samoizgradnje. Anđeo od Josipa koji spava traži da još jednom krene na put. U Betlehemu je on već u tuđini. Moglo bi se pomisliti da je radostan, jer sada se može opet vratiti natrag u svoj zavičaj Nazaret. No anđeo mu Gospodnji javlja u snu i traži od njega: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem“ (Mt 2,13). I Josip ustaje i bježi s Djetetom i njegovom majkom u Egipat. Egipat je u Izraelu značio mjesto utočišta za progonjene. Isus je već kao dijete prognanik koji mora poći u tuđu zemlju, ovisiti o gostoprimstvu ljudi. Ali Egipat je i zemlja čarobnjaštva koja se crkvenim ocima čini osobito bezbožnom. Isus - tako misle crkveni oci - već je svojim rođenjem posvetio i pogansku zemlju Egipat. Dotaknuo je i preobrazio ono što je strano i bezbožno.

Josip se u tuđini može pouzdati samo u svoje snove u kojima anđeo Gospodnji uvijek iznova dolazi k njemu i pokazuje mu put kojim treba ići. Ne može se pouzdati u svećenike i pismoznance. Nema zavičaja u sinagogi. Ali, unatoč tomu, nije beskućnik i nije bez Božjega vodstva. Bog uvijek iznova šalje Josipu svoga anđela da mu pokaže što će činiti. U ovome Matejevu prikazu otkrivamo veliku mudrost. Ondje gdje smo neosigurani, bez zavičaja, bez oslonca u svojoj obitelji, ondje nas prati anđeo. Usred neosiguranosti našega života Božji nam anđeo dariva oslonac i jasnoću. U snu nam govori kako je s nama, prijeti li nam još uvijek opasnost. Kad se u nama rodi Bog, kad dođemo u dodir s tom novošću koju Bog u nama stvara, često ćemo se osjetiti kao u tuđini. Neshvaćeni od ljudi vlastite okoline. Moramo tada poći u nutarnji azil sve dok nam ne postane jasno kamo naš put vodi. Potrebno nam je odvajanje prije nego se ponovno mognemo vratiti u zajednicu onih koji su nam poznati. Ali nam je potrebno i vrijeme da ojačamo kao i dijete Isus toliko, da se bez straha od progona mognemo nastaniti u Nazaretu u Galileji. Galileja se smatra poganskom zemljom, zemljom u kojoj izmiješani stanuju Židovi i pogani. To je slika našega života u kojemu se ljudsko miješa s božanskim, pobožno s bezbožnim, monotonija svakodnevice s blagdanskom radošću. Ondje, usred naše svakodnevice, mora božansko Dijete rasti, ondje moramo i mi autentično živjeti, bez ugroženosti od strane Heroda, a da ne budemo potiskivani glasom vlastitoga Nad-ja u onome pravcu koji protuslovi našemu prvotnom Sebi.

Anselm Grün, Živjeti božićno

Nalazite se ovdje: Naslovna Duhovnost Duhovnost ŠSF Duhovni poticaj Bijeg u Egipat - o mudrosti neosigurana života