"Željela sam dati darovani život"

U tiskanom izdanju Glasa Koncila br. 22 (2136) od 31. svibnja 2015. u rubrici Susret u godini posvećenog života objavljen je tekst pod naslovom „Željela sam dati darovani život“. Potpisuje ga Vlado Čutura koji je razgovarao s našom s. Vinkom Bešlić. Tekst iz GK prenosimo u cijelosti:

„Slava Bogu na visini... - Od kliktaja anđela do hvalospjeva današnje Crkve prema svjedočanstvima liturgije i hrvatske pučke pobožnosti“ naslov je knjige redovnice dr. Vinke Bešlić, članice zajednice Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Provincije Svete Obitelji - Mostar. Motiv kliktaja središnja je tema njezine doktorske radnje, iako je riječ ponajprije o onom hvalospjevu koji zemaljska Crkva pjeva zajedno s anđeoskim korovima i svima svetima, a prepoznaje ga se osobito u pjevanju „Svet“ u euharistijskom slavlju. „Ne samo liturgijski tekstovi, nego i oni iz pučke pobožnosti, kao npr. crkvene pučke popijevke, izriču na sebi svojstven način hvalospjev stvorenja koji ispunja nebo i zemlju i pjeva se neprestano pred licem Stvoritelja“, kaže samozatajna redovnica s. Vinka. „Disertacija pokušava trajnu napetost između liturgije i pučke pobožnosti staviti u željeni suodnos, naglašavajući da svaka od njih ima svoje mjesto u životu Crkve, što znači da jedna ne isključuje drugu, nego se međusobno nadopunjuju pridonoseći duhovnosti čitave Crkve.“

Zajednički put hoda u novoj sredini

Rođena je 5. svibnja 1965. u Posušju, najstarija od petero djece. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Posušju. „Tijekom srednje škole razmišljala sam intenzivnije o svojem životnom usmjerenju te sam nakon završenoga četvrtoga razreda ekonomske škole odlučila pridružiti se zajednici Školskih sestara franjevaka Provincije Svete Obitelji u Mostaru, iako mi je sam poziv i do danas ostao nerazumljiv“, navodi s. Vinka. „Tada su većinom dolazile djevojke nakon srednje škole. To je za mene bila olakšavajuća okolnost, naći zajednički put hoda u novoj sredini te međusobno dijeliti iskustva samoga poziva, kao i prvih koraka nasljedovanja Krista u redovničkoj zajednici. Nakon redovničke formacije praktični dio redovničkoga života prolazila sam uglavnom u većim samostanskim zajednicama: Bijelo Polje, Široki Brijeg i Tomislavgrad. Dodiplomski studij teologije pohađala sam u Zagrebu na KBF-u, a poslijediplomski studij na Sveučilištu Friedrich-Wilchelms u Bonnu.“ Surađivala je povremeno u „Živom vrelu“ pripremajući molitvene obrasce za klanjanja i pokornička bogoslužja te molitve vjernika za pojedine nedjelje i svetkovine. Eseje je objavljivala u „Našim ognjištima“ i „Vjesniku Đakovačke biskupije“...

Za dezorijentirane naše Hrvate u tuđini

Nakon redovničke formacije i zavjetovanja s. Vinka pomagala je u franjevačkim samostanima na Širokom Brijegu i u Tomislavgradu obavljajući različite poslove. Kao vjeroučiteljica radila je u školama u Mostaru i Dubrovniku. Uz zaposlenje u školi pastoralno je bila angažirana u tim župama te devet godina u HKM-u Köln. „Velik izazov bilo je za mene pastoralno djelovanje izvan domovine. Raznolikost poslova zahtijevala je dobru pripravu koju je trebalo neprestano osvježavati. Istodobno je upravo ta raznolikost otvarala put dinamičnom rastu moje osobnosti posredujući mi dragocjena iskustva iz susreta i razgovora, koji su dovodili do novih pristupa u pripremanju i djelovanju. Svi pastoralni modeli i iskustva koja sam stekla radeći u domovini nisu bili prikladni za pastoral u inozemstvu te je trebalo tražiti uvijek nove putove i usmjerenja za nerijetko dezorijentirane naše Hrvate u tuđini i njihovu djecu koja ni sama ne znaju kamo pripadaju i još manje se snalaze u raznolikosti ponuda i putova koje im pruža sredina u kojoj žive. Pastoralni model prešao je od masovnih oblika katehiziranja i naviještanja evanđelja više osobnim razgovorima.“

Nelogični poslovi po direktivi

Komentirajući najteže poslove u redovništvu, s. Vinka kaže: „Meni su najteži poslovi u kojima ne vidim nikakvu svrhu, a moram ih raditi po nečijoj nelogičnoj direktivi. Ali dobro, već kroz redovničku formaciju, ali i od svojih roditelja naviknuta sam obavljati različite poslove. Ta mi smo na selu sadili krumpire, duhan, kupili sijeno, čuvali krave i ostale poslove koji se rade na selu. Od Bijeloga Polja sve do Zagreba svaki od poslova uvijek mi je bio nov izazov, novo bogatstvo te mi je pružao veliko zadovoljstvo zbog udjela na stvarateljskom djelu. K tomu sam željela meni darovani život i dane ispuniti, osmisliti koliko je moguće te iskoristiti sve vrijeme čineći maksimalno ono što mogu i koliko mogu. To je moja motivacija na početku svakoga dana i zadovoljstvo i ispunjenost u njegovim kasnim večernjim satima. Npr. uz studij teologije u Zagrebu pohađala sam satove sviranja klavira i orgulja. To je zahtijevalo dodatni trud i napor. Ali me je ujedno odmaralo i otvaralo mi novi svijet, koji je moje obzore proširio, ali i moje djelovanje među ljudima uvelike uljepšavao. Uz katehiziranje pomagala sam na župama, zamjenjivala orguljašice, nekoliko godina vodila dječje, ali i velike zborove, pa i dirigirala u HKM-u Köln.“

Osluškivanja drugoga čovjeka

S. Vinka ističe da u redovništvu nema tzv. vremena poslije ili prije službenoga radnoga vremena. Prvotna svrha većine redovničkih zajednica življenje je zajedništva, koje se očituje u molitvi, radu, ali i ostalim zajedničkim točkama dnevnoga reda. „Biti u zajednici i osjećati potrebe zajednice neizostavna je sastavnica redovničkoga života. Zato se ne smije doprinos životu u zajednici vrednovati količinski, brojem radnih sati: osam, četiri ili nekoliko sati na državnom poslu u jednom danu pribavljajući materijalna sredstva za život. Važniji od toga jest doprinos izgradnji zajedništva sudjelovanjem u životu zajednice, svojom molitvom, trpljenjem, radom, tj. ugrađivanjem sebe u zajednicu. To je put svakodnevnoga neprestanoga osluškivanja drugoga čovjeka pokraj mene, ali i osluškivanja potreba Crkve i društva. Trebamo prije svega svakoga dana i časa polaziti od Krista, našega svakodnevnoga susreta s njim u molitvi, u euharistiji, te od življenja od toga susreta i za susret s njim - ukorijenjenost u Krista. Svakodnevno to posvješćivati, propitivati i obnavljati. Krist i njegovo evanđelje osovine su svake karizme. Specifični oblici djelovanja samo su nadogradnje.“

Širiti kulturu ljubavi

Na pitanje koliko je danas redovništvo proročko s. Vinka odgovara: „Zajednica koja živi uskrsno otajstvo svakodnevno obnavljano u euharistiji postaje proročki znak novoga svijeta. Nerijetko smo svjedoci koliko nas ljudi u svijetu trebaju jer žeđaju za utjehom drugačijom nego što je svijet može dati. Više od osmijeha, lijepe riječi ili spremnosti na velikodušno služenje oni očekuju od redovništva da bude alternativa današnjem svijetu, očekuju drugačiji govor, onaj koji zbori o duhovnoj dimenziji čovjeka, o ljepoti križa nasuprot konzumizmu i drugim oblicima užitka, o životu u siromaštvu, ali i o zadovoljstvu i ispunjenosti ljudskoga srca, o skromnosti, poniznosti i malenosti nasuprot oholosti i krutosti koju svakodnevno susrećemo u različitim izdanjima. To znači navješćivati Krista i njegovo evanđelje nasuprot svijetu i njegovim izazovima, širiti kulturu ljubavi. Zato se danas s pravom govori o inkulturaciji evanđelja u suvremenoj kulturi. Živeći evanđeoske savjete te uprisutnjujući duh blaženstava, redovništvo može postati privlačnom snagom koja privodi ljude vjeri u Krista, pa i mlade. Oni vrlo dobro prepoznaju prave vrjednote. K tomu si treba dati još malo truda i približiti im se.“

http://www.glas-koncila.hr